Stjepan Damjanović rođen je 2. studenoga 1946. u Strizivojni (Županija osječko-baranjska). Prva četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom selu, a četiri viša u susjednom Vrpolju. Nakon gimnazijskoga školovanja u Požegi upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu i diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti (kao A – predmet) te ruski jezik i književnost (kao B – predmet). Cijeli radni vijek na tom je fakultetu: 1971. izabran je za asistenta profesoru Eduardu Hercigonji na Katedri za staroslavenski jezik (danas Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo), od 1982. je docent, a od 1986. redoviti profesor na toj katedri. Njezinim je predstojnikom od 1992. do 2008. Na tom je fakultetu obranio svoj magistarski (1977) i doktorski (1982) rad s temama iz jezika srednjovjekovnih hrvatskoglagoljskih tekstova. Godine 1998. postao je članom suradnikom, a 2004. pravim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Osim na matičnom predavao je na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Mostaru, Bochumu, Grazu i Pragu. Bio je predsjednik Komiteta hrvatskih slavista i organizator Prvoga hrvatskoga slavističkoga kongresa u Puli. Od 1996. do 2000. član Upravnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu, a od 1999–2002. glavni tajnik Matice hrvatske, sada njezin potpredsjednik. Utemeljio i uređivao Matičinu biblioteku Inozemni kroatisti. Član je uredništva Matičine biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti za koju je priredio izbor iz djela Stjepana Ivšića. Napisao je ove knjige: Tragom jezika hrvatskih glagoljaša (1984), Opširnost bez površnosti (1988, 22006), Jedanaest stoljeća nezaborava (1991), Jazik otačaski (1995), Glasovi i oblici općeslavenskoga književnoga jezika (1993, 21995; pod naslovom Staroslavenski glasovi i oblici 32000; pod naslovom Staroslavenski jezik 42003, 52005), Filološki razgovori (2000), Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska čitanka (2002, 22004, 32012), Mali staroslavensko-hrvatski rječnik (s I. Jurčevićem, T. Kuštović, B. Kuzmićem, M. Lukić, M. Žagarom, 2004, 22009), Slavonske teme (2006), Jezik hrvatskih glagoljaša (2008). S Josipom Bratulićem napisao reprezentativnu trosveščanu monografiju Hrvatska pisana kultura od VIII. do XXI. stoljeća (2005- 2008). Urednik je i jedan od autora Povijesti hrvatskoga jezika. Knjiga prva: srednji vijek (2009). Priredio je dvadesetak knjiga drugih autora te objavio osamdesetak znanstvenih rasprava i osamdesetak recenzija.

Stjepan Damjanović rođen je 2. studenoga 1946. u Strizivojni (Županija osječko-baranjska). Prva četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom selu, a četiri viša u susjednom Vrpolju. Nakon gimnazijskoga školovanja u Požegi upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu i diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti (kao A – predmet) te ruski jezik i književnost (kao B – predmet). Cijeli radni vijek na tom je fakultetu: 1971. izabran je za asistenta profesoru Eduardu Hercigonji na Katedri za staroslavenski jezik (danas Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo), od 1982. je docent, a od 1986. redoviti profesor na toj katedri. Njezinim je predstojnikom od 1992. do 2008. Na tom je fakultetu obranio svoj magistarski (1977) i doktorski (1982) rad s temama iz jezika srednjovjekovnih hrvatskoglagoljskih tekstova. Godine 1998. postao je članom suradnikom, a 2004. pravim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Osim na matičnom predavao je na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Mostaru, Bochumu, Grazu i Pragu. Bio je predsjednik Komiteta hrvatskih slavista i organizator Prvoga hrvatskoga slavističkoga kongresa u Puli. Od 1996. do 2000. član Upravnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu, a od 1999–2002. glavni tajnik Matice hrvatske, njezin potpredsjednik pa od 2014. predsjednik. Utemeljio i uređivao Matičinu biblioteku Inozemni kroatisti.
Napisao je ove knjige: Tragom jezika hrvatskih glagoljaša (1984), Opširnost bez površnosti (1988, 22006), Jedanaest stoljeća nezaborava (1991), Jazik otačaski (1995), Glasovi i oblici općeslavenskoga književnoga jezika (1993, 21995 pod naslovom Staroslavenski glasovi i oblici 32000, pod naslovom Staroslavenski jezik 42003, 52005), Filološki razgovori (2000), Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska čitanka (2002, 22004), Mali staroslavensko-hrvatski rječnik (s I. Jurčevićem, T. Kuštović, B. Kuzmićem, M. Lukić, M. Žagarom, 2004, 22009), Slavonske teme (2006), Jezik hrvatskih glagoljaša (2008), Novi filološki prinosi (2014). S Josipom Bratulićem napisao reprezentativnu trosveščanu monografiju Hrvatska pisana kultura od VIII. do XXI. stoljeća (2005- 2008). Urednik je i jedan od autora Povijesti hrvatskoga jezika. Knjiga prva: srednji vijek (2009). Priredio je 15 knjiga te objavio osamdesetak znanstvenih rasprava i osamdesetak recenzija.