ARHIVI, KNJIŽNICE, MUZEJI  
Početna stranica AKM
    
Sažeci  • izlaganja 
             • radionica
             • panela
 
 
IZLAGANJA  

Irena Kolbas:  
  Tvornice identitieta
Želimir Laszlo:  
  Multimedija u muzejima 
Miroslav Milinović:  
  Meta-podaci na Internetu: 
  da li je RDF rjšenje?
Snježana Radovanlija   
  Mileusnić:  
  Mjesto i uloga knjižnice u 
  muzeju
Dora Sečić:  
  Pristup izgradnji integralnog 
  ingormacijskog sustava 
  Hrvatske akademije znanosti 
  i umjetnosti
Vesna Milčić Trajbar:  
  Zaštita građe i dokumenata 
  pisanih  na elektronskim 
  medijima
Marina Vinaj:  
  Hemeroteka Muzeja   
  Slavonije  - knjižnično i  
  muzejsko blago
Radovan Vrana:   
  Digitalne knjižnice: oblikuju 
  li korisnici knjižnice ili 
  knjižnice oblikuju korisnike
Edin Zvizdić:   
  Prezentacija projekta 
  MDC pool 
 
 RADIONICE  

Pristup, pohrana i zaštita 
  elektroničkih dokumenata
Stvaranje WEB-a: od 
  podataka do informacije
Radionica za stručno 
  nazivlje
Digitalizacija građe 
 
PANEL  

DUBLIN CORE: 
  uvodne informacije
Model primjene 
  DC-a u Hrvatskoj
Usporedna tablica: 
  Dublin Core, EAD, 
  UNIMARC, CIDOC
Sadržaj podataka
 
Sažeci izlaganja
 
Irena Kolbas : 
TVORNICE IDENTITETA
  
U radu bih izložila viđenje muzeja kao ustanova koje oblikuju ili preoblikuju identitet kulture koju prezentiraju. Etnografski su muzeji u tom smislu naizrazitije tvornice identiteta, ali su, možda u manjoj mjeri, tvornice i svi ostali muzeji koji čuvaju i prezentiraju kulturno-povijesnu građu.  
To ne znači da ni ostali muzeju nisu barem u nekoj mjeri sudionici kreiranja i proizvodnje identiteta jer svojim sakupljanjem i prezentacjiom građe bilo koje vrste oblikuju kontekst, pa time i identitet pojedinog društva.  
Knjižnice i arhivi također sudjeluju svojom nabavnom politikom, i dostupnoću pojedine građe u oblikovanju identiteta.  
  

Irena Kolbas  
Etnografski muzej  
Trg Mažuranića 14  
10000 Zagreb  
 
 
 
Želimir Laszlo: 
MULTIMEDIJA U MUZEJIMA
  
Kako koristiti multimedijalnu tehnologiju u muzejima? Pitanje izgleda jednostavno i samo tehničko. Tako ga uostalom u nas shvaća većina muzealaca. On se pri postavljanu izložbi pita: Onda što ću upotrijebiti? Što mi treba? Dijaprojektor, video, ozvučenje, računalo, touch-screen? No kao što to najčešće biva, na kraju se pokazuje kako stvari nisu tako jednostavne i kako o njima treba razmišljati. Misliti! Nije li to preveliki zahtjev? Po onome što gledamo na većini izložbi, po onome kako i u koju svrhu se na njima multimedijalna tehnologija upotrebljava - čini se da jest. Ako se radi o etnografskoj izložbi tiho nam do ušiju dopiru zvuci narodnih napjeva kao tzv. zvučna pozadina ili kulisa, koja s prikazanim predmetima ili temom izložbe ima samo tu vezu što potiče iz istog kraja. Ako još postavimo kakav ekran za projekciju dijapozitiva eto nam raskošne multimedijalnsti. I to je to. Istina zna se ponekada dogoditi da u kakvoj izdvojenoj prostoriji bude upriličeno gledanje videa, obično osrednje kvalitete. Kao da nam netko govori: evo tako vam je to na terenu, ili ovako je teklo istraživanje nekog lokaliteta. Je li to dovoljno? Nije. multimedijalnost treba razviti i osmisliti i o njoj u prvome redu muzejski profesionalci moraju misliti.  
Posjetitelji nisu profesionalci-muzealci ili školovani povijesničari umjetnosti, etnolozi, arheolozi, prirodoslovci... Jezik muzeja treba prilagoditi upravo takvoj publici. Španjolski muzeolog Jordi Pardo misli kako je muzejski jezik sustav komunikacije koji se temelji na kombiniranoj upotrebi različitih medija i kodova kako bi stručna znanstvena interpretacija mogla dosegnuti krajnjeg korisnika u atraktivnoj ali i strogoj formi (1). Naravno pitanje je želimo li uvijek komunicirati znanstvenu interpertaciju ili nam je poneki puta više stalo do doživljajnosti, ali dobro, definicija Jorgea nam može poslužiti kao polazište. Uspjeh u informiranju nije samo poželjan već je društveno neophodan. Jer neuspjeh u komunikaciji s publikom znači kidanje veza s društvenom zajednicom u kojoj muzej djeluje. Problem predstavlja i publika - ukoliko je uopće ima, što u nas i nije uvijek tako sigurno - i to što ona nije nešto apstraktno, jednolično čemu bi se mogla slati uvijek ista uniformna poruka. Publiku čine konkretne grupe ljudi različitih uzrasta, interesa i iskustva. Zato svaka dobra muzejska izložba mora biti u mogućnosti slati različite poruke različitoj publici i to u isto vrijeme na istom mjestu. Upravo to je polje u kojem nove tehnologije mogu dati dobre rezultate. One mogu posredovati različite razine sadržaja. Kako bi se izbjegli prosvjetiteljski uvijek nadmeni i zato za publiku iritantni pristupi može se čisto teorijski reći kako multimedijalna tehnologija treba ljude aktivno uključiti u izložbeno zbivanje i to tako da oni sami počnu misliti i sudjelovati. Lako reći - teško učiniti. Natjerati ljude da misle, djeluju i učestvuju. Prepreka su i sami muzealci. Oni su ti koji bi iz svoje znanstvene muzejske kože trebali uskočiti u način razmišljanja publike. To je teško, ali ako se to prepusti nekome drugome onda se i ne mogu očekivati spektakularni rezultati. Eto razloga zašto su mnoge izložbe dosadne svima osim profesionalcima koji se ionako okupe na otvaranju ili o izložbi znaju sve i prije postavljanja. Dobra interpretacija izložbe tj. predmeta na njoj ovisi više o kreativnosti nego od rješavanja tehničkih problema i kustosi u tome moraju učestvovati. Istovremeno dizajnerska ili kustoska vještina u interpretaciji nisu garancije za provokativnu i stimulativnu izložbu. Da upravo tako ne samo lijepu nego provokativnu i stimulativnu izložbu, jer dakako, bez toga posjetitelji i neće misliti i učestvovati. Treba li uopće spomenuti kako se u nas o ovome gotovo uopće ne razmišlja? Obrnuto, provokacija je nešto nedostojno svetosti muzejskog prostora i znanstvenih istina - to je češći stav. Ima onih koji tvrde da su nedostatak inventivnosti i planiranje izložbi kao linearnog teksta koji priča priču o nečemu, glavni uzroci njihove slabe i neaktivne recepcije. Linearnost, strogo određen red svega što se može pogledati, čuti i pročitati na izložbi treba zamijeniti kolažom, labirintom, mogućnošću izbora posjetitelja. Posjetitelj treba sam na temelju ponuđenog i nelinearne, što znači višeznačne i mjestimice diskontinuirane, priče kreirati, potražiti ono što doista želi znati, čuti i vidjeti. To je bolje nego im stalno iznova dokazivati što bi oni po mišljenju muzealaca trebali znati, naučiti ili što bi ih trebalo interesirati. Zapitajte se koliko ima izložbi koje vam zapravo žele dokazati vaše vlastite potrebe i interese, a da vas ništa ne pitaju? No, kako sudjelovanje ostvariti-? Kako ponuditi više, kako ponuditi izbor posjetiteljima? Teško, naravno. Odgovor glasi: vlastitom kreativnošću. Multimedijalna tehnologija je za kreativnog muzealca pravi raj. Ali čudesa koja ona može postići mora biti inteligentno upotrebljavana i ne smiju umanjivati autentičnost originala na izložbi. Posjetiteljima treba ponuditi obilje informacija i mogućnost izbora. Ne smije se biti puno ispod načina funkcioniranja interneta ili reklamnih spotova na televiziji. Ako na izložbi prikazujete svakodnevni život u seoskom domaćinstvu onda pokušajte primjerice smrt pokojnika prikazati u jednoj od izložbenih prostorija. Imate namještaj i druge predmete koji kao originali pokazuju opremanje mrtvačeve sobe. Kakvu glazbu treba pustiti? Naricaljke naravno. Imate dokumentarni film. Dopustite da ga posjetitelj sam uključi ako je zainteresiran. Možda ga zanimaju detalji običaja. Ponudite mu podatke na zaslonu računala, a ako to nemate onda mu dajte informacije u pisanoj formi. Ponudite i fotografije realnog događaja u kakvom albumu za listanje. Ima toliko načina da se neka tema postavi kao početak istraživanja samog posjetitelja. Pa to nije muzej, reći ćete, već kazalište, ili čak cirkus. Možda. Ali on nudi mogućnost aktivnog odnosa posjetitelja prema onome što se na izložbi pokazuje. Ako je Eisenstein govorio o montaži atrakcija zašto muzeji ne bi montirali svoje atrakcije?  
Ah, reći će muzaealac. A novac. Odakle novac za sva ta čudesa. Da, novac je problem. Zašto? Zato što se financijeri muzeja ponašaju kao gastarbajteri kojima je glavna stvar podići kuću na tri kata u svome selu. Za financijere građenje, ili kako se to često kaže investicija, je uglavnom sve za što se nekako pronađu novci. No, kada se investicija kao građenje ili adaptiranje završi onda se najčešće štedi na onom najvažnijem - prezentaciji onoga zbog čega muzej i postoji. Iako je tomu tako i iako krivnja leži na načinu financiranja i vječitoj ponekada i prividnoj besparici dio svog ponašanja trebaju mijenjati i muzeji. Evo što kaže Robert Simson o planiranju audiovizualnog sustava u muzeju: Njegovo dizajniranje neovisno o njegovoj veličini (dodajem i cijeni) treba započeti predodžbom o tome što će posjetitelj vidjeti - ne s tehnologijom. Izbor tehnologije bit će određen upravo time (2). Ne sjećam se da sam vidio neki naš projekt postava koji polazi od ovog ili sličnog stava. Obično se kreće od toga što se posjeduje. U redu prostorije su ozvučene - koju ću glazbu pustiti. Imamo dijaprojektor - dobro koje dijače ćemo pustiti. Promjena stava u kojem ćemo se postaviti u ulogu posjetitelja je naporna, jar muzealci ionako sve o izloženom znaju. Pitanja: što hoću prezentirati, kako ću to napraviti, kako ću granati temu, kako ću angažirati uho i oko i što će i kako će posjetitelj vidjeti, čuti i moći istraživati unutar teme na računalu? - mogu pomoći. Tek iza toga slijedi pitanje potrebne tehnologije da se tako imaginativno zamišljena izložba ostvari. Prvo treba biti sačinjen kvalitetan scenario i onda vidjeti kako ga servisirati. Svi smo mi zadivljeni čudima tehnike, ali se poneki puta (ne uvijek) jednostavnim i jeftinim sredstvima može puno postići samo ako se ima imaginativnosti. Najgore je ako multimedijalna tehnika prezentira samu sebe. Tada zadivljeni njenim čudima zaboravljamo originalne predmete.   
Jorge misli kako muzeji moraju nastojati kreirati umjetničku dimenziju audio vizualne produkcije za kulturnu baštinu. Bez toga - misli on - ni najnaprednija tehnologija ni bogati izvor sredstava neće moći zamijeniti kreativnos (3). To je možda malo pretjerano strogo rečeno, ali je itekako blizu istini. Uspjeh izložbe ovisi o kreativnosti onih koji ju postavljaju, a o tome ovisi i primjena multimedijalne tehnologije.  
Nedostatak muzejske imaginacije vodi u standardizaciju izložbi i isto takvu prezentaciju baštine. Uz nekoliko izuzetaka, da navedem samo jedan primjer, gotovo svi arheološki stalni postavi po malim muzejima u Hrvatskoj nalikuju kao jaje jajetu. Razlikuju se samo vitrine. Audiovizualna, pa makar i skromna tehnika to može promjeniti, ali samo uz dovoljnu imaginaciju. Snaga svakog predmeta ili grupe predmeta na izložbi, snaga svakog prostora mora se uzeti u račun i to puno više negoli same multimedijalne sprave. One su samo sredstva. Tako gledajući novci možda i nisu jedina prepreka. Kao i umjetnine i muzeji se trebaju razlikovati. Svaki mora imati nešto posebno jer sadrži posebne i jedinstvene zbirke, jer je ukotvljen u određenoj zajednici, jer se publika razlikuje i ima različite potrebe. Tehnologije tu mogu pomoći. Nije dovoljno pustiti tihu glazbu i govoriti o multimedijalnosti (koja svakodnevicom ofucana postoji u muzejskom žargonu kao poštapalica, primjerice stalno se govori o multumedijalnim dvoranama) ili o audiovizualnosti samo zato što smo postavili video ili dijaprojektor - potrebno je o tome misliti i biti kreativan. Može li se to? Može, može, iskustva muzeja u Europi pa i u svijetu zorno svjedoče o tome.  
Ne znam je li neumjesno u ovom kontekstu citirati Einsteina, ali ne mogu odoljeti. On je u slobodnom prijevodu rekao ovo: Najljepše iskustvo koje možemo imati je misterioznost. To je temeljna emocija koja stoji uspavana u istinskoj umjetnosti i znanosti. Tkogod to ne zna ne može se više čuditi, zadiviti ... i njegove su oči tamne i mutne. Imaju li muzealci moći kojima će začuditi i zadiviti posjetitelja, razbistriti im oči, omogućiti da osjete onu misterioznu vrijednost kulturne baštine? Valjda imaju, nadam se da imaju. Multimedijalnost je jedno od sredstava koje stoji na raspolaganju da se to barem pokuša ostvariti.  
   
Bilješke:   

1. Jordi Pardo: Audiovisual installations as strategy for the modernisation of heritage presentation spaces, Stady series, Committee for Audiovisual and Image and Sound New Technologies (AVICOM), ICOM, br. 5, 1998.g.  

2. Robert Simpson: Effective Audio-visual, Musum Parctice, 1999. g., br.   

3. Jordi Pardo: Audiovisual installations as strategy for the modernisation of heritage presentation spaces, Stady series, Committee for Audiovisual and Image and Sound New Technologies (AVICOM), ICOM, br. 5, 1998.g.  
  

Želimir Laszlo  
Zagreb, svibanj 1999. g. 
 
 
 
 
 

Miroslav Milinović: 
META-PODACI NA INTERNETU: DA LI JE RDF RJEŠENJE?
  

Informacijski prostor na Internetu iznimno je velik i složen ali i opterećen svojom neuređenošću i nedovoljnom pouzdanošću. Visoka očekivanja korisnika suprotstavljena su razmjerno primitivnim mehanizmima klasificiranja i pretraživanja sadržaja. Rješenje valja tražiti kroz kvalitetnu uporabu meta-podataka, strukturiranih podataka o mrežnim resursima, koji osiguravanju veću kvalitetu informacijskih servisa na Internetu. U ovom radu bit če rječi o aktualnom stanju i inicijativama vezanim uz meta-podatke na Internetu, posebice o RDF modelu. 
 
 
 
 
 

Snježana Radovanlija Mileusnić: 
MJESTO I ULOGA KNJIŽNICE U MUZEJU 
  
Kao jedna od specijalnih knjižnica, muzejska odnosno galerijska knjižnica je stručna organizacijska jedinica u sklopu muzeja, odnosno galerije. Ove knjižnice su komplementarni dio složenog muzejskog procesa i u neposrednoj su vezi s muzejskim zbirkama. Osnovna svrha njihova postojanja je u podršci matične organizacije čineći njezin posao djelotvornijim. Namijenjene su prije svega djelatnicima matične ustanove – muzeja ili galerije - koji u svome stručnom i istraživačkom radu na pojedinom specijaliziranom području trebaju brze i pouzdane informacije i odgovarajuće primarne dokumente za kvalitetnu stručno-znanstvenu obradu muzejskih predmeta. 
Izlaganjem se namjeravaju iznijeti teorijske osnove muzejskog knjižničarstva (definicija muzejske knjižnice i njezinih djelatnosti; zadatak, cilj, svrha; osnovni i zajednički zadaci muzejskih knjižnica; specifičnosti pojedinih muzejskih knjižnica u odnosu na matičnu ustanovu odnosno djelokrug rada muzeja; vrste knjižnične građe; elektronički servisi i međumuzejska knjižnična suradnja; knjižnice kao muzejske zbirke ili posebni odjeli; profil suvremenog muzejskog knjižničara kao informacijskog stručnjaka - specifičnost poslova i stručnih djelatnosti, "one-person library", itd.). Poseban akcent staviti će se na karakteristike rada muzejskih knjižnica po kojima se one razliku od drugih vrsta knjižnica te na njihov doprinos cjelokupnom radu muzejske ustanove u čijem sastavu djeluju. 
Ukratko će biti izloženo i stanje muzejskih i galerijskih knjižnica u Hrvatskoj na temelju analize Registra hrvatskih muzeja i galerija - 1999. godina (broj knjižnica u odnosu na broj muzeja, broj knjižnica prema županijama, broj knjižnica prema vrsti muzeja, broj knjižnica prema pružanju usluga) 
 

Snježana Radovanlija Mileusnić, dipl. knjižničarka 
Muzejski dokumentacijski centar 
Mesnička 5, 10000 Zagreb 
tel. 4847914 
sradov@mdc.hr 

Zagreb, 14. svibnja 1999. 
 

 
 
Dora Sečić: 
PRISTUP IZGRANJI INTEGRALNOG INFORMACIJSKOG SUSTAVA HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je ustanova koja je među svoje osnovne zadaće od početka uvrstila objavljivanje rezultata znanstvenog i istraživačkog rada i umjetničkog stvaralaštva, kao i brigu o hrvatskoj kulturnoj baštini i njezinoj afirmaciji u svijetu. Komunikacija Akademije sa javnošću odvijala se u prvo vrijeme putem javnih sjednica, na kojima je sudjelovalo i hrvatsko kulturno općinstvo, a istovremeno je Akademija pokrenula i brojna važna izdanja sa svrhom da ih distribuira svim zainteresiranim u zemlji i svijetu. U tom je kontekstu ključnu zadaću bibliografskog i komunikacijskog središta odmah povjerila svojoj Knjižnici, koja je izrađivala popise Akademijinih izdanja i uspostavljala i održavala veze s drugim ustanovama kojima je slala nova izdanja za zamjenu. Tu ulogu Knjižnica ima i danas. 
Razvojem informacijske i komunikacijske tehnologije Knjižnica dobiva obvezu proširenja svojih funkcija te počinje prerastati i u informacijsko središte svoje danas vrlo razgranate ustanove. Knjižnica je sada zadužena i za izradu i održavanje Akademijinih Internet stranica. Da bi mogla zadovoljiti sve većim zahtjevima današnjice, Knjižnica se posljednih godina prihvatila izgradnje suvremenog informacijskog sustava koji treba povezati Akademijinu izdavačku djelatnost i skladište njezinih izdanja s Akademijinim knjižničnim sustavom, koji će obuhvatiti središnju knjižnicu u Zagrebu i knjižnice u njenim jedinicama koje djeluju u Zagrebu i diljem Hrvatske, od Vinkovaca do Dubrovnika. 
Od 1997. godine se radi na projektu izgradnje informacijskog sustava, koji će se zbog mnogih ograničenja postupno razvijati. Prvo je u palači HAZU instalirana lokalna računalna mreža, a zatim se prišlo konverziji knjižničnih baznih podataka te prijenosu tih podataka u novu, zajedničku bazu podataka. Informatički sustav Knjižnice izgrađuje se u skladu s rasporedom prioriteta. u radu će biti prikazani predviđeni dosezi i zacrtani okviri Akademijinog knjižničnog i informacijskog sustava te dosadašnja postignuća i aktivnosti u tijeku. 
 

Dr. Dora Sečić 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 
Knjižnica 
 
 
Vesna Milčić Trajbar: 
ZAŠTITA GRAĐE I DOKUMENATA PISANIH NA ELEKTRONSKIM MEDIJIMA
  
Za normalan rad knjižnica se koristi građa i dokumenti koji su pisani na podlozi koja je prirodnog (celuloza, lignin) ili umjetnog porijekla. U početku je fond knjižnice činila građa pisana na materijalima pridonog porijekla, a sam zapis je rađen isto materijalom prirodnog porijekla. Razvojem tehnologije se sve više pojavljuje građa i dokumenti pisani na novim medijima, tzv. nekonvencionalna građa. Ta građa je pisana na materijalima umjetnog porijekla. Način zapisivanja informacije ovisi o materijelu od kojeg je napravljena podloga na koju se zapisuje. 
Nekonvencionalna građa je po svojim svojstvima bitno različita od knjige, alinesumnjivo može nositi sadržaj kulturnog, obrazovnog i informacijskog značenja, tj. može naći mjesto i u knjižnici. U sastav te građe ulazi audio-vizuela građa, građa na magnetskim (magnetnim) odnosno elektronskim medijima. 
Od visokih temperatura se moraju čuvati gramofonske ploče, audio i dideo kasete. Kao posljedica visokih temperatura dolazi do kemijskih promjena u materijalu i do promjene u fizičkom obliku. Temperature do 7° Celzijusa nisu štetne. 
Od štetnog utjecaja elektromagnetskih polja moraju se čuvati zapisi pohranjeni u memoriji kompjutora, na disketama i audio i video kasetama. Pod djelovanje elektromagnetskih polja dolazi do promjena u zapisu i do njegovog brisanja. 
fizičkim osštećenjima kao posljedice napažljivog rukovanja su podložbe gramofonske ploče i kompakt diskovi. 
Zapisi pohranjeni u memoriji kompjutora i na disketama moraju se čuvati i od nepoželjnih programa tzv. virusa. 
Knjižna građa i dokumenti pisani na materijalima umjetnog porijekla se čuvaju na posebno građenim policama i ormarićima. Ormarići, odnosno police ovise o obliku građe i dokumenata – gramofosnke ploče traže drugačije ormariće od kaseta i diskova. 
 

Vesna Milčić Trajbar, dipl.ing.biolog 
Knjižnice grada Zagreba – Gradska knjižnica 
Starčevićev trg 6 
10000 Zagreb 
 
 
  
Marina Vinaj: 
HEMEROTEKA MUZEJA SLAVONIJE – KNJIŽNIČNO I MUZEJSKO BLAGO 
  
Hemeroteka, kao poseban odjel Muzeja Slavonije izdvojena je 1942. godine. Građa je podijeljena u zbirke: novina, plakata, izrezaka, sitnog tiska i kalendara. 
Izuzetno vrijedan i raznovrstan fond često je korišten na izložbama. Posebno se ističe zbirka osječkih novina koja broji preko tri stotine naslova, od početaka izlaženja 1848. godine, sve do danas. 
Zbirka sitnog tiska posebno je zanimljiva, a ovaj materijal (pozivnice, programi različitih kulturnih priredbi, leci, reklamni oglasi, ulaznice) ponekad izuzetne likovne vrijednosti vrijedan je izvor za proučavanje povijesti Osijeka. 
Kako su standardi za obradu ove građe ISBD(S) i ISBD(NBM) često neodgovarajući, knjižničar a ujedno i muzealac, nailazi na brojne probleme prilikom inventiranja. Često kreirajući sami inventarnu karticu poseže za bibliografskim i muzeološkim standardima, koji ovu građu svrstavaju kako u jednu, tako i drugu struku. 
 

Marina Vinaj, prof. 
Muzej Slavonije  
trg sv. Trojstva 6 
31000 Osijek 
 
 
Radovan Vrana: 
DIGITALNE KNJIŽNICE: OBLIKUJU LI KORISNICI KNJIŽNICE ILI KNJIŽNICE OBLIKUJU KORISNIKE 
 
Digitalne knjižnice nedvojbeno su najveći izazov knjižničarskoj struci pri kraju ovog stoljeća. Premda stare tek nepuno desetljeće, donijele su brojne promjene kako na polju tehničke podrške poslovanja knjižnica, tako i na polju sadržaja koje prikupljaju i sve češće same stvaraju i daju na korištenje, te na kraju, na polju promišljanja o statusu i razvoju knjižničarske struke u okviru ovog novog pojavnog oblika knjižnica. Temeljem zaključaka prvih radionica održanih 1992. i 1993. godine digitalne su se knjižnice od tadašnjih prvobitnih zamisli do danas razvile u prve stvarne digitalne zbirke raznovrsnih sadržaja dostupne putem Interneta. Premda takve digitalne knjižnice još uvijek nisu samostalne ustanove (što s nestrpljenjem očekujemo) potrebno je naglasiti da su time one napravile važan korak prema svojoj zrelosti. Ako želimo ocijeniti dosadašnje opće postignuće digitalnih knjižnica mogli bismo se naći u neprilici jer im osim postojećih tehničkih temelja zasnovanih na modernoj informacijskoj tehnologiji, te softverske podrške kroz sve zastupljene multimedijske i srodne aplikacije prilagođene Internetu i već spomenutih digitalnih zbirki u razvoju, još uvijek nedostaje ona najvažnija komponenta – korisnici. U ovom su trenutku oni još uvijek malobrojni, te su često svedeni na pripadnike akademskih zajednica ili se radi o korisnicima koji svoje potrebe za pristupom digitalnim zbirkama ostvaruju putem pojedinih nacionalnih knjižnica koje ih posjeduju. Stoga možemo reći kako se pravi korisnici koji će masovno koristiti digitalne knjižnice tek pojavljuju i upravo će oni biti ključni kriterij koji će nam pomoći u evaluaciji digitalnih knjižnica. U svijetlu te tvrdnje možemo postaviti i pitanje iz naslova, hoće li korisnici knjižnica kakve danas poznajemo svojim iskustvom, znanjem i utjecajem u društvu oblikovati digitalne knjižnice novog tisućljeća i utjecati na razvoj nekih njihovih službi ili će digitalne knjižnice na ovom ili nekom zrelijem stupnju razvoja svojim tehničkim, organizacijskim i sadržajnim okvirima utjecati na ponašanje i razvoj svojih korisnika? 
 

Radovan Vrana 
Odsjek za informacijske znanosti 
Filozofski fakultet 
I. Lučića 3 
10000 Zagreb 
 
 
Edin Zvizdić: 
PREZENTACIJA PROJEKTA MDC POOL
  
Prezentirati će se najnoviji projekt MDC-a, MDC pool. Radi se o neprofitnoj udruzi s ciljem promicanja i obavještavanja o muzejskim aktivnostima a kao nusprodukt stvara se baza podataka muzejskih događanja i aktivnosti koja se može koristiti u razne analize. Pošto vijesti unose amateri nevični računalu, a u cilju unifikacije i standardizaije izgleda/sadržaja, vijesti su podijeljene su u nekoliko kategorija, s čvrstom strukturom. Biti će prezentiran i način stavljanja vijesti u pool. 
Dosad je učlanjeno 7 članova a predviđa se da će do kraja godine biti učlanjeno oko 25 institucija. Projekt je u potpunosti tržni. 
Također će se predstaviti interaktivna karta Hrvatske koja podatke uzima iz "žive" baze registra i galerija Hrvatske. 
Predstavljeni dijelovi sitea izvedeni su ASP tehnologijom i postavljeni na NT server. 

Trajanje: 20-25 minuta 
 
 
 

 
Sažeci radionica
 
  
Pristup, pohrana i zaštita elektroničkih dokumenata 
  
Sadržaj radionice: 

1.  VRSTE I SVOJSTVA ELEKTRONIČKE GRAĐE 
    Svrha je ovog dijela radionice prikazati vrste i svojstva elektroničkih  
    dokumenata (u arhivima, knjižnicama, muzejima) počevši od njihovih 
    definicija, preko vrsta, njihovih svojstava (kako izgledaju, kao su zapisani,  
    kako ih računala čitaju, od čega se sastoje, kako se organiziraju i gdje 
    se koriste) i načina njihove nabave i odabira. 

2.  OBRADA I PRISTUP ELEKTRONIČKOJ GRAĐI 
     Svrha je ovog dijela radionice prikazati standarde za opis  
     elektroničke građe, te standarde i tehnologije za pristup građi. 

3.  DUGOROČNA ZAŠTITA ELEKTRONIČKE GRAĐE 
     U ovom će se dijelu radionice govoriti o dugoročnoj zaštiti elektroničkih  
     dokumenata koja se može opisati kao osiguranje dostupnosti građi,  
     neovisno o tehnološkim promjenama koje se javljaju tijekom vremena.  
 

Priređivači radionice:  

Jozo Ivanović  
Sofija Klarin 
Mira Miletić Drder 
Tihomir Milovac  
Tomislav Murati  
 
 
 
 
  
Stvaranje WEB-a: od podataka do informacije
   

Voditeljice:  
Ana Garvas Delić - HIDRA 
Maja Cvitaš - HIDRA 

Sudjeluju:  
Dora Bošković - HPM 
Jadranka Lisek -FER 
Marina Mihalić - NSK 
Ivana Pažur - IRB 
Irena Pilaš - NSK 

Radionica bi trebala dati odgovore na pitanja o tome što su elementi za ocjenu kvalitete WEB-a, koja je realna razina koju bi AKM institucije trebale dostići, te koji su način rješavanja sagledanih problema koji nas približavaju svjetskim rješenjima. U tu svrhu predlaže se diskusija uz primjere prema slijedećim temama: 

 I. Osnovne komponente potrebne za razvoj WEB prostora 

    • Komunikacijske komponente (CARNet, HPT, drugi davaoci usluga, odnos brzine pristupa Internetu, cijene i količine informacija koje razmjenjujemo)
    • Računalni resursi: 
Hardverske komponente 

Softverske komponente 

Odabir u realnim uvjetima

    • Izbor podataka i inormacija za prezentiranje
Diskusija prema vrsti građe i krugu korisnika – sličnosti i razlike među ustanovama iz kruga AKM-a.  

Višejezičnost 

Mogućnosti suradnje prema sličnosti.

    • Izrada elementarne stranice na WEBu
Dizajn – elementarni zahtjevi za izradu stranice  

Koje osnovne standarde zadovoljiti  

META tagovi – kako ponuditi sadržaje korisnicima 

Linkovi – velika vrijednost Interneta 

Programska rješenja za izradu stranica 

Model stranice 

Diskusija načina suradnje stručnjaka razičitih profila (dokumentalisti, informacijski stručnjaci, arhivari, knjižničari, muzealci, informatičari, dizajneri, lingvisti, prevodioci, ...)

    • Uvjeti za održavanje WEB prostora
Praćenej razvoja HW komponenti 

Praćenje razvoja SW komponenti 

Korištenje komunikacijskih usluga 

Održavanje stranica, održavanje linkova 

Potrebe za edukacijom

    • Primjena: WEB poslužitelj Knjižnica Instituta Ruđer Bošković. Prikazat će se mogućnosti izrade stranica, raznolikost informacija koje se mogu naći na poslužitelju.
  

II. Organizacija informacija i načini prezentiranja 

    • Organizacija WEB prostora
Tematsa struktura 

Formalna struktura

    • Načini pristupa informacijama
Indeks 

Tezaurus – linkovi na interesantne primjere 

OPAK 

Z39.50 – da li smo spremni?

    • Primjer jednoobrazne obrade muzejske i knjižne građe u Hrvatskom povijesnom muzeju
    • Primjena i razvoj Eurovoc tezaurusa u HIDRA-i, povezivanje s bibliotečnom građom.
    • Knjižnica FER-a: Od normativne kontrole preko OPAK- a do rezervacije ON LINE.
  

III. WEB – kako ga korisnici vide 

  

    • Pretraživači
Načini pretraživanja WEB prostora  

Kako promovirati WEB: uvrštavanje WEB-a u katalog pretraživača 

Prvih 10 (TOP 10) 

CROSS 

Diskusija zajedničkih potreba arhiva, knjižnica, muzeja.

    • Statistike pristupa prostorima na Internetu
Primjeri: HPT, CARNET, HIDRA
    • Vrednovanje WEB prostora
Zahtjevi na HW 

Zahtjevi na SW 

Komunikacijske komponente 

Sadržaj 

Zaštita

    • Mogućnosti uradnje među AKM ustanovama
Primjer: WEB prostor NSK - prikazat će se pristup izradi novih mrežnih stranica namijenjenih za pojedine korisničke usluge i službe, te načine rada u međunarodnom okruženje europskih nacionalnih knjižnica (Gabriel: Gateway to Europe’s National Libraries) 
 

Detaljni materijali na adresi: http://www.hidra.hr/akm/
 
 
  
Radionica za stručno nazivlje
  
Radionica za stručno nazivlje (voditelji: Irena Kolbas, Dora Bošković, Žarka Vujić, Boris Zakošek) radit će prema slijedećem programu: 

1. Što je bitno pri izradi stručnog nazivlja 
usklađenost naziva 
odnosi između nazivlja 
tezaurus kao strukturirani popis pojmova (naziva) 

2. Što obuhvaća obrada i/ili katalogizacija u pojedinim strukama (muzeografiji, knjižničarstvu, arhivistici) i kako se nazivaju pojedine faze te obrade (muzejskog predmeta, knjige, dokumenta) 

3. Simulacija obrade i pripadajuće terminologije  u pojedinim  ustanovama 

4. Pitanje izgrađivanja terminologije na hrvatskom jeziku za nove modele obrade (npr. protokol Z 39.50) 
 

  
Digitalizacija arhivske, muzejske i knjižnične građe
  

Srijeda: Specifičnosti digitalizacije u arhivima i knjižnicama 

Naziv prvog dijela radionice je Digitalna slika u funkciji zaštite arhivskog gradiva u kojem će Zvonimir Baričević, voditelj Fotografskog i mikrografskog laboratorija Državnog arhiva predstaviti načine skeniranja i pohranjivanja digitaliziranih podataka s naglaskom na mikrooblike te fotografiju. 

 Digitalna slika u funkciji zaštite arhivskog gradiva  

Značenje arhivskog gradiva kao povijesnog izvora nameće potrebu njegove svekolike zaštite. Razvojem fotografije i njene izvedenice mikrografije otvaraju se neslućene mogućnosti za izradu preslika izvornih oblika arhivalija. Kvalitetna preslika koju je moguće dati na uporabu korisnicima arhivskog gradiva omogućava zaštitu izvornika jer ga čuva od habanja, atmosferalija, otuđenja, elementarnih i drugih nepogoda koje ga mogu zadeseti u očekivanom beskonačnom vijeku trajanja. 

Arhivsko gradivo, zbog svojeg specifičnog oblika (pretežito dvodimenzionalni oblici u rinfuzi ili uvezu) pogodno je za snimanje koračnim (starije arhivsko gradivo) i protočnim (novije, a osobito suvremeno arhivsko gradivo) analognim, digitalnim i hibridnim kamerama sa simetričnom rasvjetom.  

U novije vrijeme analogni zapis na različitim podlogama (metal, staklo, papir, film) izložen je konkurenciji digitalnog zapisa na, još uvijek često po kapacitetu, veličini i načinu zapisa, promjenjivim medijima (FLOPPY, MO, CD, DVD ). 

Prednosti digitalne slike očituju se najviše u trenutnoj mogućnosti prijenosa na daljinu i strojnoj čitljivosti čime ona postaje dostupna najširem krugu korisnika, potencijalnih ugrozitelja izvornih oblika arhivskog gradiva. Na ovaj način digitalna slika pruža najveći stupanj zaštite kojeg je teško nadomjestiti bilo kojim analognim oblikom.  

Dodajmo tome i prednosti koje se odnose na mogućnosti rekonstrukcije 
oštećenih slika, bilo da se radi o fizičkom oštećenju (lom, deformacija, 
ogrebotina itd.) ili kemijskim procesima (izblijeđivanje, promjena boja itd.) uzrokovanim uvjetima čuvanja. Također, za arhivsko gradivo, zbog njegove dostupnosti izuzetno važna osobina digitalne slike jest mogućnost pridruživanja slike njezinom opisu. 

No, arhivska praksa nameće i druge kriterije po kojima se ocjenjuje 
podobnost neke tehnike u zaštiti arhivalija. 

Na današnjem stupnju razvoja digitalna tehnika nema odgovora po pitanju standarda (ona je još uvijek izvrgnuta čestim promjenama), a onda ni vjerodostojnosti preslika kao ni trajnosti medija na kojem se informacija pohranjuje. 

Sigurnost preslike koja ponekad, u slučaju da dođe do uništenja izvornika, postaje važna koliko i sam izvornik, nameće potrebu daljnje uporabe analognog zapisa. 

S druge strane, današnji uvjeti života kao i razvoj komunikacijskih sredstava iziskuju brz pristup informaciji koji je moguć isključivo uz primjenu digitalne tehnike. 

Pomiriti ovako različite potrebe moguće je jedino kompromisom, t.j. 
hibridnom tehnikom snimanja, bilo da se ona izvodi kamerama s hibridnom glavom ili se postojeći snimci (fotografije, mikrofilmski svitci, mikrofishevi, aperturne kartice itd.) skeniraju u namjenskim skenerima. 

Najviši stupanj sigurnosti uz brz pristup informaciji kojeg pruža hibridna 
tehnika najviše daje, ali i traži, osobito kada su u pitanju materijalna 
sredstva koja nisu beznačajna u strategiji odlučivanja o načinu zaštite 
arhivskog gradiva. 
  

Drugi dio radionice odnosi se na digitalizaciju građe u knjižnicama. Konkretno je riječ o Digitalnoj zbirci ispitne literature. O njenom nastanku i problemima izrade govorit će Boris Badurina i Koraljka Golub. Petnaestak minuta posvećeno je kratkoj demonstraciji skeniranja teksta i slike, OCR-a, ispravljanja teksta i pretvaranja u html format. 

Digitalna zbirka ispitne literature 
http://www.ffzg.hr/infoz/biblio/nastava/dz/zbirka.htm 

Na ideju o izradi digitalne zbirke studente je potakla nedostupnost i nedovoljan broj primjeraka ispitne literature. Stavljanjem na Web, svaki bi student mogao doći do tražene građe. 

Prvi stadij projekta sastojao se od slijedećih faza:  

  • prikupljanje relevantnih informacija o sličnim projektima u Hrvatskoj u svijetu
  • izrada nacrta projekta
  • prikupljanje i odabir tiskane i elektroničke građe za zbirku
  • rješavanje problema autorskog prava
  • digitalizacija (skeniranje, OCR)
  • pretvaranje obrađene građe u HTML
  • prebacivanje digitalizirane građe na www server Filozofskog fakultet
Drugi stadij obuhvaća: 
  • dobivanje dodatnog prostora na disku servera radi povećavanja zbirke
  • označivanje dokumenata ključnim riječima i izrada pretraživača. 
Korištene su tri metode pretvaranja građe u digitalni oblik: 
  • digitalizaciju
  • prepisivanje tiskane građe
  • prikupljanje građe koja već postoji u elektroničkom obliku
Kao izlazni format korišten je HTML zbog jednostavnog svladavanja i korištenja, velikog broja dostupnih alata za rad s ovim formatom i dostupnosti najpopularnijih pretraživača (Netscape Communicator, Internet Explorer). 

Problem autorskog prava rješavali smo kontaktiranjem autora, koji su uglavnom profesori i knjižnični stručnjaci u Hrvatskoj. 

Projekt se ne financira, priprema i digitalizacija građe obavljala se na vlastitoj opremi studenata, a planira se nabaviti barem jedan PC sa skenerom i vezom na Internet. 
  

Četvrtak: Digitalizacija muzejske građe; Digitalizacija u živo! 

Goran Zlodi (Katedra za muzeologiju, Odsjek za informacijske znanosti, Filozofski fakultet Zagreb) govorit će o specifičnostima digitalizacije muzejske građe i izložiti o radu sa studentima muzeologije na digitalizaciji pri postavljanju virtualne izložbe (http://www.ffzg.hr/infoz/muzej/zg-bastina/ 

HSM Informatika (http://www.hsm.hr) uz demonstraciju će govoriti o sprezi računala i informatizaciji svih segmenata poslovanja pa tako i arhiviranja; kako tekstove, slike, filmove pohraniti u digitalnom obliku na jednostavan i brz način. Pricat ce i o računalu i perifernim jedinicama poput skenera koji u arhiviranju ima velik značaj, a od softvera o Photoshopu - programu za obradu slike i o Recogniti - programu za prepoznavanje teksta. 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

  
 
 
Sažeci panela 
 
  
DUBLIN CORE: uvodne informacije
Dublin Core je  

    • osnovni skup elemenata metapodataka za pronalaženje elektroničke gra|e
    • verzija 1.0 je službena, standardizirana verzija formata
    • upotrebljava se za jednostavan opis elektroničke gra|e
    • 15 elemenata nije dovoljno elemenata različitim aplikacijama formata, te se on može:
      • povećati dodavanjem dodatnih elemenata lokalnog značenja
      • obogatiti upotrebom kvalifikatora
<Vidjeti: <DC-HOME> http://purl.org/DC/ 

Weibel, Stuart. The State of the Dublin Core Initiative: April 1999. // D-Lib Magazine, April 1999. http://www.dlib.org/dlib/april99/04Weibel.html 

<definicije DCa> Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture. Zagreb: HKD, 1998. Str. 217-218.> 

  

Dublin Core je za nas: 

    • prepoznati minimum podataka kako bi se promovirala semantička interoperabilnost između naših zajednica; interoperabilnost može biti prepoznata na dvije razine:
      • za efikasnu razmjenu podataka, metapodaci moraju imati istu semantiku i koristiti zajedničku strukturu i sintaksu <npr. EAD.DTD s ISAD(G) i ISAAR(CPF), MARC formati s kataložnim pravilima, CIDOC s pravilima inventariziranja>
      • za pronalaženje, minimalno je potrebna zajednička semantika i protokol za postavljanje upita i odgovaranje na upit <npr. DC:Predmet i protokol Z39.50, pri čemu DC:Predmet može biti ključna riječ, predmetnica određenog sustava, oznaka klasifikacijske sheme>
    • matrica, presjek, podskup elemenata koji se mogu prepoznati kao zajednički za opis i pronalaženje građe opisane u našim sustavima, pri čemu građa može biti tradicionalna ili elektronička
    • DC nije zamjena za postojeće standarde u postojećim zajednicama
 
 
 
Dublin Core (DC) - model  primjene u Hrvatskoj
 
 
 
 
 
 
Usporedna tablica: Dublin Core, EAD, UNIMARC i  CIDOC
 
Pogledajte usporednu tablicu Dublin Core, EAD, UNIMARC i  CIDOC kategorija.  
Tablica je prvi korak prema definiranju budućih konverzija, pretraživanja i razmjene podataka.  
 
  
Sadržaj podataka
  
Zajednička radna grupa AKM: Panel diskusija 

Sadržaj podataka za odabir i oblik odrednica (pristupnica) prema elementima Dublin Core-a  
 

  • Stvaratelj (DC element 2)
  • Nakladnik/izdavač (DC element 5)
  • Suradnici (DC element 6) 
1) Načela i standardi  

a) Definicija stvaratelja (provenijencije)/autorstva 

ARHIVI 

U hrvatskom prijevodu Opće međunarodne norme za opis arhivskog gradiva ISAD(G) termini stvaratelj i provenijencija koriste se kao sinonimi. Provenijencija se definira kao ustanova ili osoba koja je stvorila, primila i/ili čuvala te koristila dokumente u okviru svoje djelatnosti. Ili, prema Rječniku arhivske terminologije provenijencija se odnosi na agenciju, ustanovu, organizaciju ili pojedinca koji su kreirali, primili i upravljali dokumentima u vezi sa svojom djelatnošću, prije njihove predaje arhivu. 
Posebna pravila normativne kontrole imena odnosno naziva utvrđuju se za tri vrste stvaratelja: pravne osobe, fizičke osobe i obitelji. 
Prema Međunarodnoj normi arhivističkoga normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe te obitelji ISAAR(CPF) pravna osoba je ustanova, organizacija, udruga ili skupina osoba koja ima vlastiti naziv i koja djeluje i može djelovati kao jedna cjelina. 
Napomena iz hrvatskog prijevoda ISAAR(CPF): 
“Kada je riječ o normiranim odrednicama, valja pojasniti da izraz korporacija, koji mi u ovome dokumentu prevodimo s pravna osoba može imati šire značenje te se primijeniti na širok krug pravnih osoba uključujući države, ministarstva, poduzeća, društva, dionička društva, ustanove, kongrese, konferencije i izložbe, festivale, brodarske kompanije itd.” 
Ne postoje općeusvojene arhivističke definicije pojmova fizička osoba (za čime nema ni potrebe) i za obitelj (za čime postoji potreba). 

KNJIŽNICE 

Iz Pravilnika i priručnika za izradbu abecednih kataloga (PPIAK):  
“Fizička se osoba naziva autorom djela koje je njezino duhovno vlasništvo.” 
“Korporativno se tijelo naziva autorom nekoga djela kad se po karakteru toga djela jasno može zaključiti da je ono bezuvjetno plod zajedničkoga stvaralačkog i/ili organizacijskog djelovanja korporativnog tijela, a nije duhovno vlasništvo  osoba koje su odgovorne za neposrednu izradbu djela.”  
“Korporativno tijelo (jest): 
1. U užem značenju, izraz obuhvaća čvrsto organizirane zajednice fizičkih osoba koje bi po svom karakteru mogle biti pravne osobe, bez obzira na to je li im to svojstvo zakonskim propisima priznato. 
2. U širem značenju, osim zajednica navedenih pod 1, izraz obuhvaća i kongrese i druge sastanke, te sve druge vrste priredaba (festivale, izložbe, kulturne i sportske priredbe, razne proslave, sajmove i sl.) i ekspedicije, ukoliko imaju određen naziv. U ovom se Pravilniku izraz upotrebljava u tom širem značenju.”  

MUZEJI 

Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja dokumentacije muzejske građe u Hrvatskoj, propisan novim Muzejskim zakonom 1998. godine još je u fazi nastajanja. Stoga je, do njegovog objavljivanja, u primjeni Uputstvo o načinu vođenja knjiga muzejske građe i kartoteka u muzejima i muzejskim zbirkama, koje je 1962. godine propisao Savjet za kulturu NR Hrvatske (sa zakonskom obvezom), odnosno prijedlog osuvremenjivanja muzejske dokumentacije objavljen u Muzeologiji 25/1987 pod naslovom “Dokumentacija i klasifikacija muzejskih i galerijskih predmeta”. U oba “uputstva,” od kojih je svaki u svoje vrijeme doprinjeo razjašnjavanju sistema vođenja dokumentacije muzejske građe, nije se podrobnije pristupalo sadržajnoj analizi skupine podataka o autorstvu. Stoga je praksa hrvatske muzejske zajednice da sadržaj pojma “autor” definira shodno muzejskoj građi koju pojedini muzej/kustos sakuplja i obrađuje. Striktno određivanje koje sve uloge u stvaranju nekog djela potpadaju pod pojam “autorstva” na razini čitave muzejske zajednice (Hrvatske) ne postoje. No uglavnom se uz pojam “autorstvo” veže majstorski izvedena intelektualna kreacija jedne ili više osoba. Kod određivanja autorstva za korporativna tijela postoji veliki oprez, nedosljednost i razmimoilaženja u razmišljanjima.  
Za veliki broj ili čak većinu muzejskih predmeta (imajmo na umu da su galerije i pinakoteke tek jedna vrsta muzejskih ustanova) nemamo kao autora osobu, već razne oblike zajednica čijim je zajedničkim stvaralačkim djelovanjem (ili djelovanjem nedefiniranog pojedinca unutar zajednice) nastao dotični muzejski predmet. Ne vidim razloge da se te zajednice i u muzejskoj dokumentaciji ne nazovu zajedničkim imenom korporativna tijela, kakva je u praksi u arhivistici i bibliotekarstvu. Isto tako, kao put ka definiranju sadržaja pojma “autorstvo” bi muzealcima vrlo dobro mogla pomoći primjena pojma “odgovornost”, koji može obuhvatiti širi niz pojmova - uloga osoba/institucija pri stvaranju predmeta od pojma “autorstvo”. Dosljedno dozvoljavanju što veće širine pri uključivanju “odgovornih” za stvaranje predmeta biti će vrlo prikladno pojam “autor” zamijeniti pojmom “stvaratelj”, gdje će uz ime/naziv odgovorne osobe/korporativnog tijela biti navedena i njegova uloga pri stvaranju samog predmeta. 
Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja dokumentacijske muzejske građe u Hrvatskoj propisat će oblike obvezne muzejske dokumentacije i definirati njihov sadržaj. Iako će se u njemu nastojati obuhvatiti što detaljnije sadržaj pojedinih polja (rubrika), Pravilnik će ipak, zbog kompleksnosti skupina podataka koje svaki muzejski predmet obuhvaća, biti zapravo neka vrsta propisanih smjernica u okviru kojih će kustosi tražiti rješenja definiranja sadržaja zapisa muzejskog predmeta. Polazišta, kako za radnu grupu koja bi bila zadužena za izradu Pravilnika tako i za kustose koji će prema tome obrađivati muzejski predmet, bila su, pored propisa velikih svjetskih muzejskih udruženja i definicije koje nam nude arhivistika i bibliotekarstvo. To naročito vrijedi za pojmove “autorstvo”, “odgovornost” i “stvaratelj” koje su npr. u PPIAK-u vrlo prihvatljive za muzejske predmete (prema njima su nastala već tri projekta obrade i prikaza muzejske građe: Vodič po Muzeju za umjetnost i obrt, Hrvatski povijesni muzej-Museum na Internetu i Ivan Meštrović).  
 

b) Načela/pravila za odabir odrednica (pristupnica) 

ARHIVI 

Prema ISAAR(CPF)-u normirana odrednica je normirani oblik imena, naziva ili izraza koji se koristi kao pristupnica arhivističkom opisu, i koji je utvrdila nadležna arhivska ustanova. Odrednik ili kvalifikator je dodatni, objašnjavajući, dio sadržaja podataka normirane odrednice za pravne osobe, koji nije dio naziva pravne osobe. Dodatak imenu je dodatni, objašnjavajući, dio sadržaja podataka normirane odrednice za fizičke osobe, koji nije dio imena fizičke osobe. 

Pravila sadržaja podataka za naziv pravne osobe  
ISAAR(CPF): 
“Naziv pravne osobe upisuje se sukladno nacionalnim ili međunarodnim konvencijama odnosno pravilima koje koristi stvaratelj normirane odrednice”. 
Prema ISAAR/CPF): 
Normirana odrednica za pravnu osobu oblikuje se od naziva i, ako za to postoji potreba, odrednika. Dijelovima naziva smatrju se, osim naziva pravne osobe, naziv podređenog tijela i političko-teriotrijalne jedinice. Odrednici mogu biti zemljopisni naziv, nadnevak, matični ili serijski broj, viši rodni pojam pravne osobe i drugo. Odrednici se upisuju u okruglim zagradama iza naziva.  
Prijedlozi za nacionalnu arhivističku normu: 
Upisuje se puni naziv, na suvremenom hrvatskom jeziku, latinicom, velikim i malim slovima. Upisuje se posljednji ili najpoznatiji (najuvriježeniji) službeni naziv. Ukoliko je naziv na stranom jeziku, on se prevodi. 

Pravila sadržaja podataka za ime fizičke osobe 
ISAAR(CPF): 
“Ime fizičke osobe upisuje se sukladno nacionalnim ili međunarodnim konvencijama odnosno pravilima koje koristi stvaratelj normirane odrednice”. 
Prema ISAAR(CPF): 
Normirana odrednica za fizičke osobe sastoji se od imena i, ako za to postoji potreba, dodataka imenu. Dijelovi imena mogu biti osobno ime, patronimik, prezime - uključujući prefikse i sastavne dijelove prezimena -, nadimak, pseudonim, ime vladara i članova vladarskih kuća, ime posjeda, naznaka religije, inicijali i ostala imena. Dodaci  imenu mogu biti plemićki i vladarski naslov, počasni naziv, zanimanje, adresa, nadnevak rođenja i smrti i ostali dodaci i obilježja. Dodaci imenu upisuju se u okruglim zagradama iza imena. 
Prijedlozi za nacionalnu arhivističku normu: 
Upisuje se prezime i, iza zareza, ime; velikim i malim slovima sukladno suvremenom hrvatskom pravopisu. Ime izvorno pisano nelatiničkim pismom, transliterira se prema transliteracijskim propisima. 
Upisuju se službene inačice osobnog imena i prezimena kako su upisane u državne ili crkvene matične knjige, osim ako pri upisu nije došlo do očite pogreške. Ako podatak iz matičnih knjiga nije dostupan, upisuje se uvriježena inačica osobnog imena i prezimena (koja prevladava u drugim osobnim dokumentima fizičke osobe ili drugim normativnim zapisima i publikacijama); ako je kršteno osobno ime i prezime u crkvenoj matičnoj knjizi upisano u latiniziranoj, germaniziranoj, talijaniziranoj ili dr. inačici, može se kao normiranu odrednicu prihvatiti uvriježenu  “narodnu” inačicu (hrvatsku ili inačicu nekog drugog jezika ako se radi o osobi drugog određenog etnikuma). Ako je osoba tijekom života promijenila osobno ime ili prezime, treba upisati poslijednje službeno službeno ili uvriježeno osobno ime ili prezime ako je do promjene došlo dragovoljno. 
Za odabir i oblikovanje normiranih odrednica za fizičke osobe u kojima se javlja prezime s prefiksom, prezime sa stalnim atributom ili epitetom, višečlano prezime, žensko prezime, ime plemića, pseudonim, nadimak, apelativ, patronimik i srednje ime, zanimanje ili kakvo drugo osobno obilježje, ime europskog i neeuropskog tipa starog i srednjeg vijeka, ime vladara i članova vladarskih kuća, crkvenih dostojanstvenika, članova crkvenih redova i svetaca treba poštivati knjižničarska pravila prema Pravilniku i priručniku za izradbu abecednih kataloga (PPIAK). 

Pravila sadržaja podataka za ime obitelji 
ISAAR(CPF): 
“Ime obitelji upisuje se sukladno nacionalnim ili međunarodnim konvencijama odnosno pravilima koje koristi stvaratelj normirane odrednice.” 
Prema ISAAR(CPF): 
Normirana odrednica sastoji se od imena i, ako za to postoji potreba, dodataka imenu. Dijelovi imena mogu biti obiteljsko prezime, epitet “obitelj”, naslov, zanimanje ili neko drugo obiteljsko obilježje. Mjesna odrednica odnosno ime posjeda može se javiti ili kao dio imena ili kao dodatak imenu. Dodatak imenu može biti i nadnevak koji omeđuje vrijeme postojanja obitelji. Dodaci imenu upisuju se u okruglim zagradama iza dijelova imena 
Prijedlog nacionalne arhivističke norme: 
Prezime, naslov, zanimanje ili kakvo drugo obiteljsko obilježje upisuje se prema pravilima navedenim za odabir i oblikovanje prezimena, naslova, zanimanja ili drugih osobnih obilježja fizičkih osoba.  
 

KNJIŽNICE 

Iz Pravilnika i priručnika za izradbu abecednih kataloga (PPIAK): 
 “(Jedinstvena) odrednica (jest) utvrđeni oblik imena neke fizičke osobe (ili naziva nekoga korporativnog tijela) pod kojim se u abecednom katalogu okupljaju sve glavne kataložne jedinice publikacija (ili drugih jedinica bibliotečne građe) u kojima se ta osoba (to tijelo) javlja u svojstvu autora,...”  

“U abecednim se katalozima s latiničkim odrednicama kao jedinstvena odrednica uzima ime po kojem je autor općenito poznat, tj. ime i oblik imena kojim se autor u izdanjima svojih djela na izvornom jeziku najčešće identificira, ili - pogotovu za starije autore - ime i oblik autorova imena koji je u biografskim, bibliografskim i drugim opće priznatim priručnicima ušao u opću upotrebu....  
Propisi o postupku s imenima osoba koje pripadaju raznim zemljama, ... usklađeni su s odgovarajućim običajima tih zemalja. Na osnovu podataka dobivenih od pojedinih nacionalnih bibliotekarskih društava odnosno na osnovu nacionalnih pravilnika, ti su običaji sakupljeni u publikaciji: Names of persons...” 

“Kao jedinstvena odrednica uzima se, u pravilu, izvorni naziv korporativnoga tijela, tj. naziv kojim se tijelo u svojim publikacijama pisanima izvornim jezikom najčešće identificira. Izuzetno se kao jedinstvena odrednica uzima neki kraći ili drugi uobičajeni naziv korporativnoga tijela...”  

MUZEJI 

Parafrazirajući bibliotečnu struku glavnom pristupnicom/odrednicom muzejskog predmeta u okviru abecednog kataloga (pri čemu na katalog mislimo na ladicu s karticama odnosno bazu sa zapisima, a ne publikaciju) postižemo: 1) evidenciju postojanja predmeta u katalogu/ustanovi, dakle, odgovor da li ustanova posjeduje predmet ili ne i (eventualno) 2) odgovor koje sve predmete možemo povezati uz tu pristupnicu/odrednicu a nalaze se u ustanovi. Za muzejski predmet glavnom (jedinstvenom) pristupnicom (odrednicom) može se smatrati ime stvaratelja (autorska odrednica - osobna i korporativna), naslov predmeta (stvarna odrednica) ukoliko stvaratelj ne postoji ili nam je nepoznat, ili dijelovi teme/sadržaja predmeta (formalna odrednica) ukoliko nam stvaratelj ili naslov ne postoje ili nisu poznati - (u većini slučajeva će kustos pri naslovljavanju predmeta pribjegnuti izlučivanju pojmova iz “sadržaja/teme” samog predmeta, budući da većina muzejskih predmeta nema i nemoguće mu je utvrditi stvarni naslov dat od stvaratelja u vrijeme stvaranja). Ovom je prilikom tema definiranje sadržaja polja “stvaratelj” u odnosu na Dublin Core. Ako, kako je iz gore rečenoga vidljivo, muzealci nemaju propise i nisu sigurni koje sve stvaratelje/uloge treba uključiti u pojam “odgovornost” s obzirom na postotak udjela u stvaranju predmeta bolje je navesti sve one stvaratelje/nazive stvaratelja s ulogama koji su nam povezani s predmetom koji obrađujemo nego sami raditi distinkciju (ovog da ili onog ne). <S obzirom na Dublin Core, verzija 2.0 (predložena verzija) valja reći da će okupljanje polja DC 2: Creator, DC 5: Publisher i DC 6: Contributor i njihovo promatranje kao cjelina, olakšati muzealcima posao i otvoriti mogućnost da muzealci lakše prihvate korporativne zajednice kao odgovorne ili zaslužne za nastajanje određenog muzejskog predmeta.> 
Muzejski predmeti kojima možemo definirati stvaratelja (prirodoslovci će toga biti oslobođeni) bit će tvorevine: 
1) osobe ili skupine osoba različitih uloga sudjelovanja u konačnom proizvodu (npr. Vjekoslav Karas kod Rimljanke s lutnjom HPM/PMH 8581 ili Augustin Hirschvogel i Abraham Ortelius na Karti Slavonije, Hrvatske, Istre... HPM/PMH 3823; 
2) korporativnog tijela (ili više njih) koji (parafraza bibliotekarstva) mogu biti kao intelektualni (npr. Zagrebački kaptol pri izradi Zastave izrađene za doček Marije Terezije prigodom njezina posjeta Zagrebu, HPM/PMH 1644) tako i fizički stvaratelj (Parlerova radionica kod Okrunjene glave HPM/PMH 6766) različitih uloga. Budući da su ISBD standardi definirali sadržaj polja stvaratelj za zemljopisne karte i grafike (a shodno tome i likovna djela), ove skupine muzejskih predmeta smatram da imaju jasno određene vrste/uloge stvaratelja koje pri obradi predmeta treba uzeti u obzir, te se na to neću posebno osvrtati. Isto tako se neću osvrtati na skupine predmeta koje pripadaju “arhivskoj građi”, a koja je opet definirana arhivskim standardima. Stoga ću, a prema zbirkama moje matične kuće (Hrvatski povijesni muzej) pokušati definirati, koje bi se vrste/uloge stvaratelja trebale uzeti u obzir. Na osnovi iskustva pri izradi elektroničkog kataloga “Hrvatski povijesni muzej-Museum na Internetu”, u kojem je po UNIMARC standardu i PPIAK-u obrađeno 360 predmeta iz 16 zbirki HPM-a te pri obradi i vođenju Zbirke hladnog oružja HPM-a predlažem da sve osobe ili zajednice osoba - korporativna rijela koje su svojim intelektualnim ili majstorskim umijećem sudjelovali pri zgotovljanju nekog predmeta trebaju biti navedeni kao stvaratelji. Pri tome će svaki kustos koji obrađuje određenu vrstu građe imati već jedan određeni rječnik uloga stvaratelja, dakle znati za koju vrstu građe koje vrste/uloge stvaratelja dolaze u obzir. Npr. kao voditelj Zbirke hladnog oružja mogu predložiti: dizajner, oružar, kovač, ljevač, graver, draguljar, kovinopojasar, oružarska radionica, kovačnica, ljevaonica, tvornica, glavni isporučitelj (oružja za određene armije - Lieferant). Pri njihovu pisanju/navođenju apsolutno me zadovoljavaju ponuđena pravila PPIAK-a. Istaknuti, međutim, valja da je definiranje što će biti jedinstvena odrednica/pristupnica za muzejski predmet, kao što ćemo dolje vidjeti, pitanje za jednu buduću diskusiju. 
 

c) Standardi, pravilnici, priručnici, smjernice, popisi u upotrebi 

ARHIVI 

1. Međunarodna norma arhivističkoga normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe te obitelji ISAAR(CPF) 
2. Međunarodnoj normi arhivističkoga normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe te obitelji ISAAR(CPF) 
3. ISO 5963; Dokumentacija - Metode za raščlambu dokumenata, utvrđivanje njihova sadržaja i izbor riječi za indeksiranje 
4. ISO 2788: Dokumentacija - Smjernice za izradu i razvoj jednojezičnih tezaurusa 
5. ISO 3166 Codes for representation of names of countries 
6. *** Arhivski fondovi i zbirke u SFRJ SR Hrvatska /tzv. Vodič kroz arhivske fondove i zbirke u Hrvatskoj /zastario, novi je u fazi definiranja koncepcije/ 
7. *** Priručnik iz arhivistike 
8. Matične knjige,  anagrafski registri i kartoteke, obiteljski listovi /dijakronijski za pojedina područja Hrvatske/ 
9. Službeni registri trgovačkih društava, udruga i drugih vrsta korporativnih tijela /dijakronijski za pojedina područja  Hrvatske/ 
10. Službeni popisi pravnih osoba koje su izradile statističke službe /dijakronijski za pojedina područja ili za cijelu Hrvatsku/ 
11. Registri arhivskih fondova i zbirki /za pojedine arhivske ustanove/ 
12. Popisi stvaratelja arhivskog gradiva /aktualni za područja teritorijalne nadležnosti pojedinih državnih arhiva/ 

KNJIŽNICE 

1. Verona, Eva. Pravilnik i priručnik za izradbu abecednih kataloga (PPIAK) 
2. Horvat, Aleksandra. Knjižnični katalog i autorstvo  
3. Smjernice za izradu preglednih kataložnih jedinica i uputnica - GARE (IFLA) 
4. Names of persons (IFLA) 
5. Form and structure of corporate headings (IFLA) 
6. Names of states (IFLA) 
7. List of uniform headings for higher legislative ministerial bodies in European countries (IFLA) 
8. Anonymous classics (IFLA) 
9. List of uniform titles for liturgical works of the Latin rites of the Catholic Church (IFLA) 
10. UNIMARC/Authorities (IFLA) 
11. Willer, Mirna. UNIMARC u teoriji i praksi  

MUZEJI 

O načinu/standardu pisanja gore spomenutih stvaratelja - izvršavatelja raznih uloga u procesu stvaranja predmeta mislim da su bibliotekari rekli najviše. Tome se može pridružiti jedini za muzealce predviđen "standard" ULAN /Union List of Artist Names), kao dio Gettyjevog AAT-a: Art and Architecture Thesaurus. Tezaurus je samo uvjetno "standard", a više popis velikog djela imena svjetskih umjetnika rađen prema angloameričkim standardima s alternativnim imenima, kratkom referencom o samom autoru, te relevantnom stručnom bibliografijom. Koliko je bibliografija i referenca stručna neka posluži primjer "Mestrovic, Ivan" gdje se Meštrovića titulira pod 1) kao jugoslavenskog, a pod 2) kao srpskog umjetnika. 
Preporuka je, stoga, služiti se onim što je u bibliotekarstvu prepoznato kao svjetski uobičajena norma, upoznati se s gore spomenutim pravilnicima, i sudjelovati u njihovom poboljšanju od strane muzejske struke. 
 

2) Analiza i komentar načela; zaključci 

ARHIVI 

Zajednička radna grupa AKM prihvatila je Dublinski prijedlog temeljnih metapodataka (tzv. Dublin Core) kao realnu osnovu za povezivanje normiranih arhivskih, knjižničkih i muzejskih deskriptivnih datoteka. Ovdje su prikazani temeljni pojmovi i načela za normiranje sadržaja podataka za DC element stvaratelj/autor, koji se u sve tri struke smatra jednom od glavnih pristupnica normiranim datotekama. 
Sadržaj podataka svih elemenata povezanih normiranih datoteka mora biti visoko standardiziran ako se njihovo strojno globalno pretraživanje želi učiniti efikasnim. 
Predmetom normiranja stoga moraju postati sve sastavnice sadržaja podataka a ne samo glavne pristupnice. 
Uz uvažavanje međunarodnih normi, najviše problema oko standardizacije sadržaja podataka mora se riješiti na razini pojedinog jezika. Stoga pri normiranju sadržaja podataka, i pored strukovnih specifičnosti, postoji velika potreba za suradnjom među srodnim informacijskim strukama u Hrvatskoj. 
Uz podršku međunarodnih i domaćih strukovnih i jezičnih standarda arhivsiti, knjižničari i muzealci izradit će prijedlog normiranja sadržaja podataka za sve obvezne elemente opisa u sve tri struke, a napose za elemente propisane Dublin Coreom. 

KNJIŽNICE 

Prikaz članova/poglavlja iz PPIAK-a popraćen primjerima/prezentacijom R. Ravnića i I. Plejić (NSK, Zagreb) 

MUZEJI 

Bodež časnika pilota Ratnog zrakoplovstva Republike Hrvatske iz 1997. godine. (HPM/PMH 32669) 
Autor: Vujanović, Branko, likovni dizajner, Zagreb 
Izvođači (majstori); Knezović, Vinko, kovinopojasar, djelatnik IKOM-a, Zagreb; 
Konusić, Zvonko, kovinopojasar, djelatnik IKOM-a, Zagreb; 
Karasman, Drago, kovinopojasar, djelatnik IKOM-a, Zagreb. 
Izvođačka radionica: Industrija i kovnica obojenih metala d. d., IKOM, Ilica 191, Zagreb. 
Naručitelj=Nakladnik: Ratno zrakoplovstvo Republike Hrvatske 
(Komentar: likovni je dizajner napravio idejno rješenje - koje na žalost Muzej ne posjeduje, a svaki od navedenih  majstora izvodio je jedan dio tog oružja. Kod ovog predmeta nedovoljno je jedinstvenom odrednicom smatrati samo imena stvaratelja. Korisnik će predmetu češće pristupati upitom: Bodež, dakle, preko stvarnog naslova, iako će istraživači metalnih obrta pristupati upitom: IKOM (puni naziv), a istraživači militaria upitom: Ratno zrakoplovstvo Republike Hrvatske. Malo će korisničkih upita ići preko imena autora i majstora). 
Lovačka sabljica s likom pandura iz 18. st. (HPM/PMH 1867)  
Autor: Beugel, Johannis, majstor oružar, Njemačka : Solingen, 
(Komentar: suprotno gornjem slučaju korisničkih upita će biti i putem odrednice/pristupnice Beugel, Johannis, sa zanimanjem što sve Muzej od dotičnog autora posjeduje; ali isto tako korisniku neće biti dovoljna pristupnica s imenom autora već će trebati dodati i pristupnicu stvarnog naslova: Lovačka…) 
Zastava Hrvatske pravaške družbe "Stekliš" iz Zadra iz 1902. g. (HPM/PMH 32449) 
Autor: Živković, Hermina, vezilja, Hrvatska : Zadar  
Naručitelj=nakladnik: Hrvatska pravaška družba "Stekliš", Hrvatska : Zadar 
(Komentar: jedinstvene pristupnice bit će Hrvatska pravaška družba "Stekliš", ali jednako jedinstveni stvarni naslov: Zastava…, dok će Hermina Živković, koja je bila sestra jednog od čelnika Družbe, a ne vezilja-umjetnica biti sporedna odednica/pristupnica) 
Ilirski tepih iz 1843. g. (HPM/PMH 26500) 
Autor: (prema tekst na samom tepihu) Kćeri domovine, vezilje 
Ali i: Heinrich, Thugut, bavarski slikar koji je odabrao boje 
(Komentar: pristup predmetu preko odrednica autor bit će u slučaju pojma Kćeri domovine izuzetno rijedak, a preko Heinrich, Thugut nešto češći. Glavna pristupnica ide stoga preko naslova Ilirski…) 

Arhivi: Boris Zakošek; Knjižnice: Bisera Čaušević; Muzeji: Dora Bošković