ARHIVI,
KNJIŽNICE, MUZEJI
|
|
(Sažeci su poredani
prema redoslijedu pristizanja)
Aleksandra
Horvat: |
KNJIŽNICE
IZMEĐU ZAKONSKIH PROPISA I VLASTITE INICIJATIVE |
Od 1993. godine zemlje Europske
unije proširuju svoju dotadašnju zajedničku politiku u gospodarstvu i na
područje zdravstva, tehnologije, naobrazbe, socijalne politike i kulture.
Zajednička politika podrazumijeva i usklađivanje zakonskih propisa zemalja
članica s onima usvojenima na razini Unije. Vijeće Europe preuzelo je na
sebe izradu dokumenta u kojemu su izložena ţemeljna načela kojima se moraju
voditi zakonodavci pri oblikovanju zakonskih propisa kojima se uređuje
rad javnih knjižnica u zemljama EU, ali i u ostalim zemljama članicama
Vijeća, među kojima je i Hrvatska. Taj dokument nazvan Smjernice za knjižnično
zakonodavstvo izrađen je 1999. godine. Smjernice najprije ističu važnost
knjižnica kao ustanova koje građanima jamče slobodan pristup informacijama.
On, pak, omogućuje pojedincu da stvori i oblikuje vlastito mišljenje i
stav o različitim pitanjima, osobnim, kao i onim koji se tiču šire zajednice,
pa se od slobodnijeg širenja informacija zapravo očekuje da potakne građane
na aktivnije sudjelovanje u životu i funkcioniranju zajednice. Da
bi knjižnice mogle omogućiti slobodan pristup različitim vrstama informacija,
potrebno je najprije osigurati njihovo primjereno financiranje pa se od
nacionalnih zakonskih propisa prvenstveno očekuje da pronađu najbolja rješenja
koja će to omogućiti. Osnovne knjižnične usluge moraju biti besplatne pa
se u zakonu mora utvrditi i što se smatra osnovnim uslugama, za financiranje
kojih će se odvajati novac poreznih obveznika. Iako se od države očekuje
da financira javne knjižnice, oblikovanje i sastav zbirki odgovornost je
samih knjižnica. Smjernice upućuju i na decentralizaciju odnosno prijenos
odgovornosti za knjižnice na mjesne i/ili pokrajinske vlasti. Decentralizacija
kulture bi u Hrvatskoj mogla biti financijski izvediva na regionalnoj razini,
ali nije sasvim sigurno da li ona to može biti i na lokalnoj razini. Od
knjižničara se očekuje da zastupaju i zagovaraju knjižnice kod mjesnih
vlasti i sami iniciraju promjene. No u mnogim je mjesnim knjižnicama u
Hrvatskoj nemoguće naći kvalificiranog knjižničara koji bi vodio knjižnicu.
U radu se pokušavaju naznačiti problemi s kojima će se sučeliti zakonodavci
i knjižničari u Hrvatskoj kod prenošenja temeljnih odredbi Smjernica u
nacionalne zakonske propise.
Aleksandra Horvat
Katedra za bibliotekarstvo
Odsjek za informacijske znanosti
Filozofski fakultet u Zagrebu
|
Želimir
Laszlo: |
INTERNET
- MJESTO ZA MUZEJE I ZA SURADNJU S ARHIVIMA I KNJIŽNICAMA |
Muzeji pristupaju izradi svojih
Internet stranica na mnogo načina i s različitim namjerama. Tako primjerice
Pinacoteca di Brera na svojim stranicama ne nudi ništa osim adrese
i radnog vremena (http://www.accademiadibrera.milano.it), dok National
Gallery of Art - Washington, nudi sve podatke kojima raspolaže za svaku
umjetninu (http://www.nga.gov). Ima slučajeva kada uopće nije moguće umjetnini
fizički pristupiti i razgledati je, nego je to moguće samo na Internetu.
Takav je slučaj s prethistorijskom oslikanom špiljom u Shauvet-Pont-d Arc.
Zbog velike osjetljivosti slikarija publici je posjet uskraćen. Samo se
na stranici Interneta one mogu razgledati (http.//culture.fr/culture/arcnat/chauvet/en/gvpda-d.htm).
Što će korisnik vidjeti i koji
podaci će mu biti dostupni na Internetu ovisi, dakle, isključivo o namjerama
muzeja. Tu nema pravila.
Suradnja arhiva, biblioteka i muzeja
na stranicama Interneta javlja se vrlo rijetko i ništa ne upućuje na to
da bi ona bila uobičajena, unatoč tome što baština izvorno nije bila raspodijeljena
u ustanove nego je, dakako, bila jedinstvena u nekom povijesnom trenutku.
Jedan od rijetkih pokušaja kakvog-takvog objedinjavanja povijesnih podataka
i umjetnosti projekt je Art of the First World War (http://www.art-ww1.com).
No, unatoč praksi, čini mi se da
je upravo Internet mjesto gdje se objedinjena prezentacija i interpretacija
(koja povezuje različite struke) može dogoditi ili se barem može pokušati.
Takav je, nadam se, projekt: August Šenoa na Internetu. On bi trebao biti
rezultat suradnje arhivske, knjižničarske i muzejske struke, a Šenoa bi
trebao biti prikazan kao nedjeljiva osoba koja je intenzivno živjela u
svoje doba. Prema tome, stranica ne bi o Šenoi govorila samo kao o književniku,
nego o njemu i kao gradskom sucu, obiteljskom čovjeku, Zagrepčaninu itd.
U projektu, ako zaživi (tj. bude li financiran), sudjelovat će arhivisti,
muzealci i knjižničari.
Želimir Laszlo
Zgb. 6. rujna 2000.
|
Jasenka
Zajec: |
MEĐUNARODNE
I HRVATSKE NORME OD INTERESA ZA AKM |
Definira se sustav normizacije
i osnovni pojmovi.
Ukratko se opisuje svjetski sustav
normizacije, naročito ISO i CEN i prikazuje razvoj normizacijskih aktivnosti
u Republici Hrvatskoj. Opisuju se zadaće i aktivnosti nacionalne normirne
ustanove (Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo) i njezinih stručnih
radnih tijela, tj. tehničkih odbora (TO) za pojedina područja u okviru
svjetske prakse izradbe, izdavanja, prihvaćanja i primjene norma. Međunarodne
norme pripremaju tehnički odbori u kojima su zastupljeni predstavnici zainteresiranih
ustanova članica.
TO 46 Tehnički odbor za bibliotekartsvo,
dokumentaciju i informacije brine za standarde vezane za sljedeća područja:
bibliotekarstvo, informatika, dokumentacija, izdavaštvo, leksikografija,
arhivistika, mikrografija. Sukladno tome, redovito se prati rad srodnih
tehničkih odbora međunarodnih i europskih organizacija za normizaciju.
Prikazan je način izrade i/ili prihvaćanja međunarodnih norma koje su od
interesa za stručnjake s područja arhivistike, bibliotekarstva i muzeologije.
Jasenka Zajec (email: jzajec@nsk.hr)
Nacionalna i sveučilišna knjižnica,
ISSN ured za Hrvatsku
Ulica Hrvatske bratske zajednice
bb, p.p. 550, 10000 Zagreb
tel. 01 616 4081, faks 616 4371
|
Ana Barbarić: |
IFLA-ine
SMJERNICE ZA PRIKAZ SUČELJA JAVNO DOSTUPNIH KNJIŽNIČNIH RAČUNALNIH KATALOGA |
Razlike su među postojećim javno
dostupnim knjižničnim računalnim katalozima (OPAC-ima) velike. Budući da
izbor odgovarajućeg programskog rješenja za OPAC uvelike uvjetuje kvalitetu
usluga knjižnice, nametnula se potreba za odgovarajućim uputama koje bi
ga olakšale. Takve upute bi, ujedno, predstavljale veliku pomoć i proizvođačima,
kao i trgovcima programskim podrškama za knjižnice. S druge je strane skoro
nemoguće ograničavati ili pak propisivati izbor tehnoloških platformi za
izradu OPAC-a. Svakodnevni napredak računalne tehnologije i različite potrebe
različitih knjižnica samo su dva najočitija razloga. Vjerojatno je to usmjerilo
IFLA-u (Međunarodno udruženje knjižničarskih društava i ustanova) prema
izradi dokumenta koji isključivo donosi upute za oblikovanje sučelja OPAC-a.
Takav razvoj događaja ne iznenađuje ako povežemo rasprostranjenost OPAC-a,
te razlike među pojedinim takvim katalozima s IFLA-inim djelovanjem na
području izradbe i provedbe standarda i smjernica bibliotekarske struke.
Sekcija za katalogizaciju u svom je Srednjoročnom programu za razdoblje
od 1998. do 2001. godine kao jedan od ciljeva navela razvoj standarda za
sučelja koji bi jamčili bolji pristup informacijama sadržanim u javno dostupnim
knjižničnim računalnim katalozima. Svrha je projekta u stvaranju određenih
preporuka koje bi utjecale na poboljšanje kvalitete svih tipova OPAC-a,
uključujući i Web-OPAC-e. Radna grupa zadužena za sastavljanje Smjernica
za prikaz sučelja javno dostupnih knjižničnih računalnih kataloga (Guidelines
for OPAC displays) po prvi se put sastala na IFLA-inoj konferenciji u Kopenhagenu
1997. godine. Od tada je nacrt teksta Smjernica bio predmetom rasprave
na mnogim stručnim skupovima u organizaciji IFLA-e, te na njenim web-stranicama
ponuđen na kritičko ocjenjivanje široj bibliotekarskoj javnosti. Budući
da se tekst dokumenta zbog mnogobrojnih pristiglih primjedbi još uvijek
dorađuje, ovaj rad predstavlja pokušaj prikaza standarda u nastajanju.
Zbog toga je naglasak na općim načelima koja bi trebala osiguravati uspješnost
OPAC-a, a ne na specifičnijim preporukama koje, vrlo lako, mogu biti i
ograničavajuće. Uz iznesene tvrdnje ponuđeni su i primjeri iz postojećih
OPAC-a u svrhu oslikavanja i boljeg razumijevanja dotične problematike.
Ana Barbarić
Katedra za bibliotekarstvo
Odsjek informacijskih znanosti
Filozofski fakultet u Zagrebu
|
Zlata
Dimec: |
KONCEPT
BIBLIOGRAFSKIH RAZINA U ONLINE OKRUŽENJU: IZAZOV ZA MEĐUNARODNE STANDARDE |
Koncept bibliografskih nivojev
v online okolju : izziv za mednarodne standarde
Knjižnično gradivo je v zadnjih
letih doživelo bistvene spremembe, ki nas silijo v razmislek o utemeljenosti
sedanjega koncepta standardov za bibliografsko obdelavo. V obdobju pretežno
tiskanega besedilnega gradiva so bile razmejitve med monografskmi in serijskimi
publikacijami ter članki (sestavnimi deli) dokaj jasne, morda z nekaj motečimi
elementi kot so npr. publikacije z zamenljivimi listi. Standardi za bibliografski
opis temeljijo na fizičnem nosilcu in različni ISBD-ji se zgledujejo po
prvem nastalem standardu ISBD(M), ki so mu pri različnih vrstah neknjižnega
gradiva poiskali kar najustreznejše elemente za svoje značilnosti. Temu
konceptu so sledili računalniški formati (MARC) kot nosilci bibliografskih
zapisov. Razvoj je tekel v smeri novih nosilcev, kar je pripeljalo do prekrivanja
oblike, vsebine in bibliografskega nivoja knjižničnega gradiva. Problematika
je dosegla svoj vrh pri gradivu, dostopnem online: gradivo v posamezni
knjižnici ni fizično dostopno, njegova vsebina se spreminja brez opozorila,
članek je preko elektronskega naslova neposredno dosegljiv in ga lahko
obravnavamo na monografskem nivoju. ISBD(CF) in kasneje ISBD(ER) sta se
v primeru online publikacij (morda neupravičeno) odpovedala fizičnemu opisu.
Vse to daje misliti, da so za izpolnitev funkcij knjižničnega kataloga
bolj kot opis fizične enote važnejši drugi podatki. Študija IFLE Funkcionalne
zahteve za bibliografske zapise (FZBZ) je s konceptom štirih primarnih
entitet izdelala nov model, ki postavlja temelje dosedanjih ISBD-jev
pod vprašaj: v obdobju založniške ekspanzije na različnih nosilcih pojavna
oblika stopa v ozadje, pomembnejša kategorija je izrazna oblika dela.
The Concept of Bibliographic
Levels in an Online Environment : a Challenge for International Standards
In last years, the characteristcs
of library materials underwent substancial changes which make us rethink
the existing concept of standards for bibliographic description. In the
period of predominating printed text, boundaries among monographs, serials,
and articles (component parts) were quite clear, with maybe some disturbing
elements, e.g. loose-leaf publications. Standards for bibliographic description
are based on the physical carrier, with different ISBDs modelled after
the ISBD(M), mapping respective elements for their characteristics against
it. This concept was followed by MARC machine-readable formats as carriers
for bibliographic records. The development went into the direction of new
carriers which resulted in overlapping of carriers, contents, and bibliographic
levels. The problem culminated in an online environment: the material is
not physically available at the library, its contents may change without
our awareness, an article is directly accesible via its electronic address
and can be therefore treated as monograph. In case of remote publications,
the physical description was abandoned (unduly maybe) by ISBD(CF) and later
ISBD(ER). These indications lead us to the assumption that other elements
rather than the description of a physical item may be relevant to fulfil
the library catalogue objectives. IFLA study Functional Requirements for
Bibliographic Records (FRBR) established a new model with the concept of
four primary entities, putting the ISBDs to a test. In a period of publishing
expansion on different carriers, the manifestation is placed in the rear,
bringing forward the expression of the work.
|
Davor
Ljubimir: |
ETIČNOST
KNJIŽNIČARSTVA? |
S onu stranu bavljenja etičkim
kodeksima, nakana referata jest ukazati na epohalne okolnosti koje određuju
današnjici doraslo promišljanje knjižničarstva s pogledišta etičnosti i
upitati se o mogućoj usmjerenosti takvog promišljanja. U situaciji posvemašnje
dezorijentiranosti u etičkoj teoriji i u najširoj praksi života, uža praksa
uz ostalo i knjižničarstva digitalizaciju doživljava kao neupitan imperativ
vremena kojemu se bespogovorno valja pokoriti. U masovnom i tehnificiranom
društvu, u kojemu je ljudskost kao takva postala krajnje upitnom, zaokupljenost
knjižnica skrbljenjem za puke podatke i informacije značila bi odricanje
od biti knjižničarstva: od brige za više oblike duševnosti i duhovnosti,
u literaturi nazvane znanjem, razumijevanjem i mudrošću, koji su po sebi
neprilagodljivi digitaliziranoj kompjutorskoj komunikaciji, osobito ne
Internetu. Ostaje otvoreno pitanje kako diskusije na knjižničarskim konferencijama
te knjižničarsku praksu okrenuti k sadržajima koji nadilaze horizonte tzv.
informacijskog društva, k sadržajima koji bi bili u stanju zaustaviti opći
trend rušenja intelektualnih i estetskih kriterija, te čovjeka usmjeriti
k onomu o čemu ipak postoji konsenzus da predstavlja općeljudsko dobro
– jer upravo to i jest cilj svake, pa onda i knjižničarske etike. |
Dubravka
Osrečki Jakelić: |
FOTOGRAFIJA
U ARHIVIMA, KNJIŽNICAMA I MUZEJIMA |
Povijest skupljanja fotografija
paralelno se odvijala s razvojem samog fotografskog medija.
Dagerotipija - prototip današnje
fotografije, koja je dobila naziv po svom izumitelju Louisu Jacquesu Mandeu
Daguerreu, predstavljena je svijetu 1839. godine, pa znanost i fotografska
historiografija taj događaj označavaju službenim otkrićem fotografije.
Godine 1855. darovana je Museeu Du Conservatoire Des Arts Et Metiers u
Francuskoj jedna dagerotipija. To je najranija fotografska akvizicija zabilježena
u nekom muzejskom inventaru. Tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća
arhivi i knjižnice također će u svoje fondove uvrstiti rane primjerke fotografije.
Iz dagerotipije razvit će se fotografija
u današnjem smislu. Vrijeme je to ključnog razvoja fotografske tehnologije,
od prvih unikatnih ostvarenja ručne izvedbe do reproduktivnog medija s
industrijskom potporom. Dvadeseto stoljeće svjedoči o ekspanzivnom rastu
fotografskih tehnika i širokoj primjeni fotografskog medija u svim sferama
života.
Sustavna nabava i obrada fotografskih
artefakata u muzejima započinje tridesetih godina, kada se osnivaju i prve
fotografske zbirke pri muzejima, a uslijedit će i osnivanje samostalnih
fotografskih muzeja.
Šezdesetih godina dolazi do naglog
porasta fotografskih zbirki temeljenih na klasičnoj fotografiji, dok će
kraj stoljeća, obilježen informatičkom tehnologijom, unijeti mijene u fotografske
oblike i zbirke, kao i načine njihove obrade i korištenja.
U arhivima, bibliotekama i muzejima
susrećemo se s terminom fototeka u smislu fonda, odnosno službe
koja prikuplja fotodokumente (fotografije), te ih pohranjuje i daje na
korištenje.
Ovo će se izlaganje temeljiti na
analizi profila fotografskih zbirki unutar pojedine djelatnosti odnosno
pripadajućih ustanova. Komparacijom procesa obrade fotografskih fondova,
ukazat će se na sličnosti odnosno razlike te mogućnosti suradnje
u okruženju globalne informacijske infrastrukture.
|
Srećko
Jelušić: |
ZA KONCEPCIJU
SURADNJE ARHIVA, KNJIŽNICA I MUZEJA KAO DIJELA NACIONALNE INFORMACIJSKE
INFRASTRUKTURE |
Autor u ovom radu polazi od uvjerenja
da je ideja o uspostavi suradnje arhivista, knjižničara i muzealaca, zamišljena
kao susret praktičara i teoretičara na seminarima Arhivi, knjižnice i muzeji
originalna, potrebna i korisna.
Zbog stalnih i brzih promjena na
području računalno podržane razmjene informacija i na području telekomunikacija
na svjetskoj razini, zbog nepostojanja nacionalne informacijske strategije
u Hrvatskoj, te mnogih koncepcijski neriješenih pitanja u arhivistici,
knjižničarstvu i muzeologiji autor će na osnovi radova stranih i
domaćih autora pokušati utvrditi prevladavajuće koncepcijske tendencije
koje u kontekstu Interneta i globalne informacijske infrastrukture
govore o potrebama i mogućnostima suradnje arhiva, knjižnica i muzeja.
Na osnovi teorijskih radova
i postojeće zakonske regulative za arhive, knjižnice i muzeje u Hrvatskoj,
autor će pokušati utvrditi pretpostavke suradnje na planu izgradnje digitalnih
arhiva i knjižnica, te virtualnih muzeja.
Autor polazi od pretpostavke da
bi opisana analiza i njeni rezultati mogli potaknuti izradu načela suradnje
arhivista, knjižničara i muzealaca u koncipiranju tog segmenta nacionalne
informacijske strategije.
|
Za sada pogledajte navedene teme
u Programu.
Za sada pogledajte navedene teme
u Programu.
|