Cilj kolegija je da se kod govornika stvori kultura argumentiranog iznošenja tvrdnji i argumentiranog zastupanja teze u polemikama. Također, cilj je usvajanje osnova argumentacijske teorije te vještine analize i evaluacije argumentacije u javnome govoru. Krajnji cilj je da studenti usvoje znanja i vještine podučavanja vještinama argumentacije.
Cilj kolegija je da se kod govornika stvori kultura argumentiranog iznošenja tvrdnji i argumentiranog zastupanja teze u polemikama. Također, cilj je usvajanje osnova argumentacijske teorije te vještine analize i evaluacije argumentacije u javnome govoru. Krajnji cilj je da studenti usvoje znanja i vještine podučavanja vještinama argumentacije.
1. prepoznavanje i imenovanje različitih vrsta argumenata 2. prepoznavanje i imenovanje različitih vrsta argumentacijskih pogrešaka 3. razlikovanje i procjena različitih pristupa argumentaciji (retorički, logički, pragmadijalektički, multimodalni) 4. kritička analiza argumentacije u javnome govoru 5. evaluacija argumentacije u različitim diskursima (politički, znanstveni, religijski, umjetnički) 6. osmišljavanje i vođenje radionica i tečajeva usavršavanja argumentacijskih vještina 7. kreiranje vježbi za uvježbavanje argumentacijskih vještina
1. a) Određenje argumentacije; definicije, različiti pristupi argumentaciji, razlika retorike i dijalektike. Upoznavanje s najvažnijim teoretičarima argumentacije, njihovim međusobnim razlikama i sličnostima (Aristotel, Toulmin, Perelman, Walton, van Eemeren, Škarić), b) Povijesni razvoj argumentacije (vjerojatnost, kairos, ethos, pathos, logos). 2. a) Pragmadijalektički pristup argumentaciji – prednosti i nedostaci b) vježbe: empirijska provjera pragmadijalektičkog pristupa – analiza argumentacije u diskusiji. 3. a) Logički pristup argumentaciji - Razlika silogizma i entimema. Razlika argumentacije i uvjeravanja. Vježbe: uvježbavanje silogističkog zaključivanja b) Argumentacija sa stajališta neformalne logike – RSA vrednovanje argumenata. 4. a) Potpore argumentima (očitosti i umovanja), b) vježbe: prepoznavanje argumenata na primjerima javnih govora. 5. a) Argumentacija vrijednosnih tvrdnji b) Analiza argumentacije u umjetničkom diskursu (na primjerima književnih, filmskih, kazališnih i glazbenih kritika). 6. a) Argumentacija činjeničnih i političkih tvrdnji b) Analiza argumentacije u političkom diskursu (na primjerima političkih novinskih kolumni i političkih govora). 7. a) Argumentacija uzročno-posljedičnih tvrdnji b) Analiza argumentacije korištenjem Millovih metoda. 8. a) Argumentacija toposima – upoznavanje s topikom od Aristotela i Progymnasmate preko Vivegha do Perelmana i teoretičara argumentacije 21. stoljeća (Keinpointer, Zompetti, Wodak, Walton...) b) Analiza epideiktičkih govora. 9. a) Upoznavanje s Toulminovim pristupom argumentaciji i njegovim modelom argumenta b) Uvježbavanje argumentacije prema Toulminovom modelu. 10. Perelmanov pristup argumentaciji, odnos argumentacije i publike, kvazi-logički argumenti i argumenti zasnovani na strukturi stvarnosti, odnos emocija i argumentacije. 11. 11. a) Pogreške u argumentaciji – pogreške diverzije i irelevantnosti b) analiza političkih emisija polemičkog karaktera. 12. a) Pogreške u argumentaciji – pogreške generalizacije i ad argumenti, b) analiza javnoga diskursa – razlikovanje stvarnih pogrešaka i legitimnih argumenata. 13. a) Multimodalna argumentacija – 4 tipa argumentacijskih modaliteta prema Gilbertu, odnos emocija i argumentacije, b) analiza argumentacije u svakodnevnom diskursu (primjeri stvarnih studentskih rasprava). 14. a) Multimodalna i vizualna argumentacija - pobornici i protivnici, b) analiza argumentacije u medijima i rekonstrukcija vizualnih argumenata. 15. Analiza argumentativnog diskursa – prepoznavanje pogrešaka u argumentaciji, razlikovanje jakih od slabih argumenata i njihovo imenovanje, konačna evaluacija argumentacije određenog govora (svaki student na primjeru jednog govornika).
1. Aristotel (1989). Retorika. Zagreb: Naprijed.
2. Fahenstock, J., Secor, M. (1990). A Rhetoric of Argument. New York: McGraw-Hill Publishing Company.
3. Freeley, Austin J. (1996). Argumentation and Debate. International Thomson Publishing Comp.
4. Perelman, C. i Olbrechts-Tyteca, L. (1969). The New Rhetoric: A Treatise on Argumentation. Notre Dame-London: University of Notre Dame Press.
5. Škarić, I. (2011). Argumentacija. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
6. Tindale, C. (2007). Fallacies and Argument Appraisal. Cambridge: Cambridge University Press.
7. Toulmin, S. E. (1969). The Uses of Argument. Cambridge: Cambridge University Press.
8. Walton, D. (2006). Fundamentals of Critical Argumentation. Cambridge: Cambridge University Press.
9. Eemeren, F. H. van et al. (1996). Fundamentals of Argumentation Theory. A Handbook of Historical Backgrounds and Contemporary Developments, New York: Lawrence Erlbaum, Mahwah
10. Groarke, L., Tindale, Ch. (2013). Good Reasoning Matters! A Constructive Approach to Critical Thinking. (5th Ed.) Ontario: Oxford University Press.
11. Kišiček, G. (2018). Retorika i politika. Zagreb: Jesenski i Turk.
12. Kišiček, G. (2021). Homo Politicus: Politička retorika u teoriji i praksi. Zagreb: Jesenski i Turk.
13. Puppo, F. (2019). (Ed.) Informal Logic: A „Canadian Approach to Argument“. Windsor: WSIA.
14. Tindale, Ch. W. (1999). Acts of Arguing. A Rhetorical Model of Argument. New York: State University od New York Press.
15. Tindale, Ch. W. (2004). Rhetorical Argumentation: Principles of Theory and Practice. New York: Thousand Oaks, Calif.: Sage.
16. Walton, D. (2007). Media Argumentation: Dialectic, Persuasion, and Rhetoric. Cambridge: Cambridge University Press.
17. Walton, D. (2004). Relevance in Argumentation. London: LEA Publishers.
18. Walton, D. (1989). Informal Logic: A handbook for critical argumentation. Cambridge: Cambridge University Press.