Seminar «Pojam vremena u filozofiji i psihoanalizi» započinje uvodom u filozofske temelje psihoanalize i otkrivanja nesvjesnog do Sigmunda Freuda (Platona, Aristotela, Schellinga, Herbarta, Schopenhauera, C. G. Carusa, G. T. Fechnera, E. von Hartmanna, Nietzchea, T. Lippsa i dr.) te Jungove i Lacanove uspostave promišljanja pojma nesvjesnog. Kolegij je usredotočen na filozofsko čitanje problematiziranja teme bezvremenosti nesvjesnog kod Adorna, Sartrea, Marcusea, Fromma, Wittgensteina, Derride, Rcoeura, Deleuza i Guattarija, Sarah Kofman i drugih.
Iščitavajući Freudovo djela Aus den Afängen der Psychoanalyse, Paul Ricoeur skreće pažnju na Freudovo uvoďenje problema vremena vezanog uz nesvjesno – da su vrijeme, svijest i realnost korelativna poimanja. Bezvremenost nesvjesnog implicira da nesvjesno nema odnos prema vremenu, taj je odnos naime vezan uz sustav svijesti, te je pitanje o odnosu nesvjesnog i vremena filozofska implikacija poimanja nesvjesnog.
Ontički, ustvrďuje Jacques Lacan, nesvjesno je neodreďeno, no može ga se zaokružiti u vremensku strukturu. Opisujući nesvjesno kao ono koje se pojavljuje u vremenskoj pulsaciji, poziva se na Heideggera kao i na Aristotelovo shvaćanje vremena.
Moguće je, bez obzira na pretencioznost, govoriti o ulozi koju nesvjesno kao bezvremeno ima u povijes(nos)ti. Odnosno o eventualnoj povijes(nos)ti nesvjesnog pri čemu je odgovore moguće tražiti posredno, kao na primjer u označiteljskom lancu.
